Patriša Arket prijeti da pomrsi konce svih opakih modernih dama sa malih ekrana. Poslije totalnog stapanja sa odurnom glavnom junakinjom sjajne mini-serije „Escape at Dannemora“, ponovo se transformisala u ženu toliko psihički i fizički odbojnu, da vam od samog pogleda na nju pripadne muka.
Srećom, njena gluma nije jedina odlična stvar koju nudi Huluova nova antologija „The Act“, dostupna pod imenom „Predstava“ i na pretplatničkom servisu HBO GO.
Američki zločin
Šou Mišel Din i Nika Antoska, čije je tri emitovane od osam planiranih epizoda režirala Lor de Klermon-Toner (sjajni tursko-francuski film „Mustang“, 2015), inspirisan je istinitim američkim zločinom.
Didi Blančard (Arket) pronađena je mrtva 14. juna 2015. godine u svom domu u Grin Kauntiju u Misuriju. Ležala je na stomaku, izbodena noževima po leđima nekoliko puta. Ne bi to bio nimalo neobičan zločin, da u međuvremenu nije nestala njena kćerka Džipsi Rouz (Džoi King) - tinejdžerka u invalidskim kolicima za koju je njena majka tvrdila da ima epilepsiju, paraplegiju, leukemiju, atrofiju mišića, srčane šumove, zastoj u razvoju...
Budući da su mediji mjesecima senzacionalistički razvlačili slučaj iz Misurija i da publika ili već zna sve detalje ili može da ih pronađe na internetu - nije bilo nikakve potrebe da kreatorski tim igra na kartu krimi-trilera. Umjesto toga, Din i Antoska odabrali su da snime nešto mnogo važnije: parabolu o toksičnom majčinstvu.
Diznijeva lutka
Tek nakon ubistva otkriveno je da je Didi Blančard bolovala od Minhauzenovog sindroma sa posrednikom - psihopatološkog poremećaja zbog kog oboljeli preuveličava i fabrikuje bolest druge osobe kako bi dobio pohvale, sažaljenje i divljenje kada joj ukaže brigu i pomoć.
Kako ovaj čudnjikavi, i dalje potpuno nerazjašnjeni sindrom funkcioniše imali smo šansu da vidimo u prošlogodišnjoj mini-seriji „Sharp Objects“, ali na znatno drugačiji, inventivniji način. No, to ne znači da je „The Act“ manje zanimljiv. Ovako hiperrealističan pristup tako slabo obrađivanoj temi teško možete da pronađete na drugom mjestu.
„The Act“ u tri emitovane epizode isporučuje gotovo nepodnošljivu dozu morbidije i jeze za gledaoce sa slabijim stomakom, naročito ako su pretjerano osjetljivi prema djeci. Džipsi Rouz, djevojčica od 14 godina, izgleda kao lutkica od šest ili sedam. Živi u barbirozoj kući, nosi odjeću slične boje, stalno je ukrašena tračicama i šljokicama u fazonu Diznijevih princeza, govori najpiskutavijim glasićem na svijetu, ćelava je i krupnooka sa prevelikim naočarima, rijetko se premješta iz invalidskih kolica.
Važnost empatije
Način života koji je prati priča je za sebe. Scena u kojoj Didi stavlja parče pice u blender, usitnjava ga i ubrizgava tečnost u Džipsi preko crijeva na njenom stomaku neće moći da vas napusti danima. Isto važi i za njen hororistični odlazak kod zubara i momente u kojima majka i kći paradiraju po raznim dobrotvornim događajima kao cirkusne atrakcije koje se hrane sažaljenjem u obliku čekova i plišanih igračaka...
Osim što je morbidna, „The Act“ je i prokleto tužna serija. Znate da je „koka-kola“ najgori otrov o kom ne bi trebalo da sanja nijedna djevojčica na svijetu, ali takođe i da ta limenka za Džipsi predstavlja kušanje američkog života i ideala u malom. I da, isto tako, za nju Diznijeve princeze i prinčevi nijesu samo zabava, već nedostižni ideal ženske ljepote i vječne ljubavi.
Zbog toga tako lako i navijate i saosjećate sa Džipsi, iako donosi neprihvatljive odluke. Sjajna Džoi King, ništa manje važna odiskusne Arket, uspijeva da vas ubijedi da tako mora biti, da je ova djevojčica zaslužila slobodu, pa neka je njena cijena previsoka. Ništa ni više, ni manje od toga nije potrebno od šoua u čijem je fokusu Minhauzenov sindrom. Da je sreće, tu vrstu empatije budila bi većina TV serija.
M. I.
