Dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost prof. dr Adnan Čirgić objavio je studiju „Natprirodna bića u tradicijskoj kulturi Crnogoraca“. Za Pobjedu govori o novoj religioznosti kao novom sujevjerju, shvatanjima o zagrobnom životu koja se kod Crnogoraca ne uklapaju ni u jedan koncept tri aktuelne monoteističke religije, ulozi SPC i Jovana Cvijića u formiranju kulta Svetog Save na tlu Crne Gore.
POBJEDA: Zašto je za ovu knjigu odabran baš ovakav naslov kad se u njoj skupno pominju različita „bića“ - od Dukljana i Đavola, preko Svetoga Ilije do vještica, vjedogonja i macarula?
ČIRGIĆ: Riječ je o natprirodnim bićima koja su pripadala nekadašnjem sistemu vjerovanja, to je faktički religijski svijet Crnogoraca koji je nestao novim načinom života. Iako su formalno bili pravoslavni, katolici ili muslimani, njihova faktička religioznost slabo je izlazila iz toga svijeta koji je prikazan u ovoj knjizi. Novi način života, nažalost, počesto nije značio i civilizacijski iskorak no nekakvu novu religioznost ili novo sujevjerje, svejedno. Svakim danom se to sve više potvrđuje.
Zašto Sveti Ilija, Đavo i Dukljan i dr. na jednome mjestu? Zato što pripadaju istome religijskome sistemu, koji je samo formalno primljen u svijet današnjih monoteističkih religija u Crnoj Gori. Ništa o tome slikovitije ne svjedoči od izreke: „Đaolu fala!“, koju sam zabilježio na terenu prije desetak godina. Natprirodna bića u pomenutoj knjizi nijesu tretirana s aspekta bilo koje monoteističke religije no s aspekta njihova značaja u tradicijskoj kulturi, te im stoga nije učitavano današnje značenje koje u vrijeme „žive tradicije“ nijesu mogli imati.
S kulturnoistorijskoga aspekta je svejedno je li vjerovanje u ta bića prihvaćeno od zvaničnih monoteističkih religija jer je to bilo svejedno za one što su vjerovali u njihovo postojanje. Iz istih razloga nijesu korišćeni termini praznovjerice, praznovjerje, sujevjerje i sl. jer ti termini za istoriju kulture nemaju nikakva značaja. Sujevjerje postoji samo u odnosu na kakvu drugu religijsku dogmu, a sve te dogme u knjizi sam tretirao ravnopravno. Budući da je većina vjerovanja koja su u njoj opisana dio prošlosti i da neka od njih pretrajavaju potonje dane među starijim stanovništvom, osobito izvan gradova, umjesto termina narodna kultura i narodna vjerovanja izabran je termin tradicijska kultura jer se činio adekvatnim.
POBJEDA: Zašto se uz natprirodna bića daje i prikaz zagrobnoga života?
ČIRGIĆ: Takav sam postupak smatrao umjesnim budući da neka od tih bića djeluju isključivo iz zagrobnoga života, poput recimo macarula i vampira, a nekima od njih moć prestaje odlaskom u zagrobni život. S druge strane, na osnovu prikaza zagrobnoga života može se jasnije uočiti predstava pojedinih natprirodnih bića.
Prirodno, za prikaz zagrobnoga života jedan od najboljih izvora su usmene tužbalice, kojih je sačuvan veliki broj. A na osnovu onoga što je u njima sačuvano može se reći da se tradicijsko shvatanje Crnogoraca o zagrobnome životu ne uklapa u sistem ni jedne od tri velike monoteističke religije koje su podijelile današnju Crnu Goru.
POBJEDA: Čemu to pripisujete?
ČIRGIĆ: Pripisujem to žilavome trajanju prethrišćanskih vjerovanja, nekad čak sve do u najnovije doba. Ima tu opštih, indoevropskih vjerovanja, a ima i čisto starośedilačkih balkanskih. Ta su vjerovanja danas uglavnom odbačena, o njima najmlađi svijet ne zna ništa ili gotovo ništa. I baš zato što o njima ne zna ništa, kao što o crnogorskoj tradicijskoj kulturi i inače malo zna, lako nasijeda na popovske podvale o tome kako je komunistička vlast zabranjivala religiju, kako se o religioznosti nije smjelo ni zboriti a kamoli je ispoljavati, pa je tako tobože izgubljena veza s tradicijom.
A ko neće vjerovati nalazima koji su dati u mojoj knjizi, neka pročita što o tradicijskim vjerovanjima piše recimo Rovinski ili Kuč Stevan Dučić, pa će se uvjeriti koliko ono što se danas servira kao tradicija zapravo nikakve veze s tradicijom nema. Danas su, nažalost, ulogu nekadašnjih centara za kulturu preuzele vjerske institucije čije je djelovanje izvan kontrole, a grke plodove njihova djelovanja jedemo iz dana u dan i mimo svoje volje.
POBJEDA: U knjizi o natprirodnim bićima u Crnoj Gori nalazi se poglavlje o crnogorskim svecima, uvrštavaju se u ovu knjigu imena ljudi koje je Crkva proglasila svetim - Sv. Vladimir Dukljanski, Sv. Ivan Crnojević i Sv. Petar Cetinjski. Zašto?
ČIRGIĆ: Možda je na prvi pogled neobično što se u knjizi o natprirodnim bićima u Crnoj Gori nalazi poglavlje o crnogorskim svecima, no riječ je o nasljednicima starih božanstava iz prethrišćanskoga perioda. Oni su prikazani isključ i v o z b o g t o g a š t o j e kompletno njihovo djelovanje prethrišćansko. Oni u tradicijskim vjerovanjima nijesu dobri svetitelji koji čuvaju vaseljenski poredak, koji štite dobre i siromašne itd. Oni su nacionalni heroji, koji iz onostranosti nadgledaju svoj rod, svoju zemlju ili svoj kraj, a neki od njih čekaju pravi trenutak da se pojave kao osvetnici i zaštitnici svoje države i naroda. Zato sam izdvojio Sv. Vladimira Dukljanskoga, Sv. Ivana Crnojevića i Sv. Petra Cetinjskoga.
POBJEDA: Nije bilo riječi o Sv. Vasiliju Ostroškome ili Sv. Stefanu Piperskome?
ČIRGIĆ: Nije, jer oni nemaju osobine prve trojice. Nije bilo riječi ni o opštehrišćanskim svetiteljima, poput Sv. Ilije, koji je u crnogorskim tradicijskim vjerovanjima takođe nasljednik starijega božanstva, svakako boga gromovnika, a vjerovatno i ne samo njeg a , a l i n e m a o s o b i n e nacionalnih heroja koje nose prva trojica. Nema sumnje da je status sličan toj trojici imao i Marko Kraljević u usmenoj književnosti, pa i crnogorskoj, iz koje je svjesno izbačen pod uticajem nacionalromantičarske ideologije i politike XIX vijeka, te mu stoga nije bilo mjesta u Njegoševu Ogledalu srpskom.
Mjesto je morao ustupiti Milošu Obiliću, koji se ne samo uklapao u tu ideologiju i politiku nego je Njegoševim nastojanjem dobio mjesto koje nikad prije toga u crnogorskoj tradicijskoj kulturi nije imao. Nijedan od tri pomenuta crnogorska sveca više nije prisutan u svijesti naroda u onome značenju u kojemu ga prepoznaje crnogorska tradicijska kultura.
Nema sumnje da je propaganda kroz potonjih nešto više od sto godina njihov lik u brojnim predanjima zamijenila likom Sv. Save. A koliko je to tačno neka pokaže predanje koje kaže da se jednom pored Komova Sv. Sava vraćao „iz zemlje Dukljanove u Rašku“, pa, prolazeći pored jedne rječice naredio je da se konjima operu noge da ne bi „u blagoslovenu zemlju Rasiju“ prenijeli ni trunke „iz proklete zemlje Dukljanove“. Otuda i otada navodno toj rječici i ime Perućica. Za ovu je priliku sasvim nebitna etimologija imena pomenute rijeke kao i podatak je li to bio Sv. Sava ili je predanje njemu naknadno pripisano. Bitno je vjerovanje, očuvano kroz citirano predanje, da je s druge strane Perućice živio neki drugi narod, koji je znatno kasnije primio blagosloveni obred zemlje Rasije.
POBJEDA: Na osnovu onoga što se i danas svakodnevno može uočiti kod starijega i religioznijega svijeta u Crnoj Gori, možemo li zaključiti da monoteističke religije ovđe ipak nijesu obezbijedile u narodnoj svijesti premoć Boga u odnosu na Đavola?
ČIRGIĆ: Kod starijega svijeta i Bog i Đavo imaju svoje mjesto, samo što taj stariji svijet Boga uglavnom priziva u strahu od Đavola. U predanjima se Bog i Đavo, odnosno Dukljan, uglavnom ne prikazuju u međusobnoj borbi. U ime Boga nastupaju svetitelji, uglavnom Sv. Ilija. Može se reći da se Bog time ne bavi. Stoga ne možemo govoriti o obezbjeđivanju premoći Boga u tradicijskoj kulturi, budući da je njegovo mjesto neupitno. On je vrhovnik, ali se njemu malo ko obraća. Relikt toga religijskog sistema nalazi se i kod mlađega svijeta koji se ne drži tradicije i koji formalno pripada isključivo zvaničnome monoteizmu. Vidi se to recimo i u današnjim pośetama manastirima, prvenstveno Ostrogu. Oni koji onamo odlaze ne idu da traže pomoć od Boga no od Svetoga Vasilija. Zakletvu „Bogami/Bogomi“ današnji govornik i ne doživljava kao zakletvu, ali najnovije zaklinjanja u svece i manastire ne ostavljaju dilemu je li riječ o „tvrdoj“ zakletvi. I još ovo.
Ne bih rekao da je stariji svijet ujedno i religiozniji svijet ukoliko to implicira vjerovanje u ono što je monotoeistička dogma. Religijski svijet starih i mladih u Crnoj Gori samo je formalno isti. Stariji, tipični svijet, ukoliko ga danas ima, pridržava se i načela monotoeističke religije, kojoj formalno pripada, ali i onoga što je starije od monoteizma na ovim prostorima.
Tako se recimo vjeruje da je između Markovdana i Đurđevdana Paženi dan, „strašni svetac“ kad se mora paziti da se ništa ne radi. Mlađi će svijet poslušati popa i to odbaciti kao „staro sujevjerje“, ali će taj isti svijet prihvatiti kakvu drugu dogmatsku „novinu“ i neće se pitati je li sujevjerje ili „prava“ religioznost.
