Piše:
Marija Ivanović
Teoretski je veoma teško snimiti dosadan film koji je na bilo koji način povezan sa Boni i Klajdom, ali režiser Džon Li Henkok i scenarista Džon Fusko dali su sve od sebe da obore ovo manje-više svačije uvjerenje. Njihov film „The Highwaymen“, rađen u Netfliksovoj produkciji, toliko je razvučen, mlitav i kriminalno loš, da ćete požaliti što ova 132 minuta nijeste utrošili na gledanje farbe koja se suši na zidu. Jer, pored ove muke – ta bi vam rabota protekla makar duplo brže i zanimljivije.
Ko je ovdje kul
„The Highwaymen“ donosi, citiramo, do sada neispričanu priču o pravim herojima koji su stali na kraj zločincima koje je obožavala čitava nacija. Njegovi glavni junaci su Frenk Hamer (Kevin Kostner) i Mani Golt (Vudi Harelson), bivši teksaški rendžeri koji pauziraju penziju da bi se bacili u lov na Boni i Klajda. Jer, jelte, staromodne tehnike i instinkti starih grizlija nekada završavaju posao mnogo bolje nego tehnike modernih policajaca.
Da skratimo odveć dugu, predugu priču: film od 132 minuta svodi se na rendžersku potragu koja je ispresijecana brojnim susretima sa hardkor fanovima Boni i Klajda. Dakle, Kostner i Harelson, u ulogama nadrkanog, prestar-sam-za-ovo-sranje čovjeka zakona i klišeiziranog pijanca sa posttraumatskim sindromom – imaju više nego dovoljno vremena da nas smore jednodimenzionalnim likovima, neshvatljivo lošim tekstom, gerijatrijskom akcijom i papagajskim ponavljanjem mantre: „Djeco, kriminalci nijesu kul. Mi smo ti koji treba da vam budu kul.“
Zbog čega Hamer i Golt nikako ne mogu da djeluju kul, uprkos tome što možda, prema istorijskim činjenicama, zaslužuju najdublje divljenje? Ukratko, zato što njihova priča jeste tačnija i prizemljenija od one ispričane u klasiku „Bonnie and Clyde“ (Artur Pen, 1967) sa Vorenom Bitijem i Fej Danavej – ali nikako nije zanimljivija u filmskom smislu.
Odbojni heroji
Prvi i osnovni problem i režije i scenarija jeste slijepo držanje za ideju da bi ovim filmom trebalo ispraviti istorijsku nepravdu prema Hameru i Goltu, a ne ispričati dobru priču. Tačno je da je Artur Pen prikazao Frenka Hamera kao nesposobnog i nezainteresovanog člana policije, zbog čega je njegova supruga i tužila Warner Bros.
No, prikazujući ga kao nekontrolisanog orangutana koji prebija simpatizere vatrenog krimi-dua samo zato što mu značka daje to pravo ili navodi Klajdovog oca da izda sina, režiser nije uradio nimalo bolji posao. Naprotiv.
Hamer i Golt su toliko odbojni, da ćete uhvatiti sebe kako uzdišete od želje da ugasite njihovu i upalite Boninu i Klajdovu stranu priče. Njihovog ugla ovdje, naravno, nema, valjda zbog režiserove želje da izbjegne mogućnost glorifikacije zločinaca koji su decenijama slavljeni kao filmske zvijezde.
Henkok je žestoko pogriješio uskraćujući publici pravo da čuje i vidi Boni i Klajda. Narativ je mogao mnogo da profitira od račvanja priče u dva rukavca i novog, drugačijeg osvrta na djevojku i mladića koje je prokleto obožavala i slavila kao heroje čitava Amerika.
Da im je dao glas na drugačiji način, posljednja scena bi bila mnogo efektnija, iako se ne može poreći da je i ovako prilično jeziva. U njoj vidimo rasplakanu i sluđenu masu kako skoro pa razdire tijela mrtvih ljubavnika pokušavajući da ih dotakne i oprosti se sa njima.
Pogrešan koncept
Tek tu, na samom kraju, postaje potpuno jasan Henkokov nagon da ućutka legendarne kriminalce. Ali, tada je odveć kasno. Jer, proveli ste 132 minuta zureći u izmrcvareni film koji se vuče naprijed brzinom prebijene mačke. Zaboga, pa čak je i scena akcije hvatanja Boni i Klajda prerazvučena... Što bi rekao neumoljivi Terens Flečer (Džej Kej Simons) u filmu „Whiplash“: „Not quite my tempo.“
Da je „The Highwaymen“ ubjedljiv film, na koncu biste osjetili grižu savjesti zbog toga što ste, svjesno ili nesvjesno, sve vrijeme znali i koliko-toliko poštovali Boni i Klajda, a nijeste imali pojma o ljudima koji su ih uhvatili – i spriječili ih da uzmu još života. No, nemoguće je postići taj osjećaj tempom koji stavlja u komu, dijalozima koji služe samo za to da objasne što se trenutno vidi na velikom platnu, likovima koji su u fazonu „ćuti dok ja pričam“ i zaključkom koji kao da je pisan za ogorčene tate koje se nerviraju jer im kćerke uzdišu za prljavim pankerima.
Nije još došlo vrijeme drugog velikog filma koji je povezan sa Boni i Klajdom. Ali, ono će doći. Nadajmo se da će njegovi autori znati da tretiraju obje strane sa poštovanjem. I da će umjeti da nam pokažu, prije svega zanimljivim filmskim jezikom, da u ovoj priči možda niko nije „čist“.
Znate, godinama se šuška da Boni i Klajd nijesu dobili fer tretman i mogućnost da se predaju kada ih je opkolila gomila policajaca. Ali, to nije zanimalo Henkoka. Jer, totalno bi oborilo čitav, pogrešno nasađen koncept filma „The Highwaymen“...
Ocjena: 2/10
Režija: Džon Li Henkok Uloge: Kevin Kostner, Vudi Harelson, Keti Bejts, Džon Kerol Linč Trajanje: 132 min
FOTO: imdb.com
