Eto tako, svidio mi se scenario i pomislio sam kako bih baš volio da pogledam taj film - glasilo je jedino objašnjenje Džordža Harisona kada su ga pitali zbog čega je uložio hipoteku na vilu u Los Anđelesu kako bi obezbijedio tri miliona dolara za snimanje „Žitija Brajanovog“ („Life of Brian“)... Jednom Bitlsu, pretpostavljamo, može i biti da uradi tako nešto!
Džordžu Harisonu bi se, da je živ, sigurno nasmijao brk zbog toga što se zbog filma „Žitije Brajanovo“ i dan-danas, četiri decenije nakon premijere 17. avgusta 1979. godine, jednako vrijeđaju i mršte razni religijski puritanci. I baš bi zbog toga uoči svakog religijskog praznika, od Božića do Uskrsa, trebalo da im svima bude obavezno filmsko štivo.
Nagaženi žulj
Novozavjetna urnebes salata iz kuhinje Pajtonovaca (režija Terija Džonsa, Grem Čepmen u glavnoj ulozi, perfektne minijature Džona Kliza i Erika Idla, nekoliko sočnih animacija Terija Gilijama) prije četiri decenije nije se smjela prikazivati u približno 30 britanskih okruga. U Republici Irskoj i Norveškoj bila je potpuno zabranjena.
Za Pajtonovce to je bio samo znak da bi trebalo da nagaze još jače na taj isti uvrijeđeni žulj... Na posteru za projekcije u Švedskoj su, na primjer, reklamirali film rečenicom: „Ovo je toliko zabavno, da su ga zabranili u Norveškoj!“
Isus Hrist bi se sigurno dobro zabavio na projekciji „Žitija Brajanovog“. Baš onaj Isus koji je nosio djecu na ramenima (Jev. po Marku 10:16), pitao učenike vide li brvno u sopstvenom oku (Jev. po Mateji 7:3) ili govorio što je teže od prolaska kamile kroz iglene uši (Jev. po Mateji 19:24).
- Blaženi bili oni koji žale sada, jer će se nasmijati - govorio je Hrist, što bi bio sasvim dobar argument za tvrdnju da bi mu se svidjela i pjesmica „Always Look on the Bright Side of Life“. Erik Idl komponovao ju je od jedinih nekoliko akorda koje je naučio na časovima džez gitare!
Niko i ništa
U „Žitiju Brajanovom“ Pajtonovci se, pošteno je reći, šale sa svim i svačim. Sa Isusom Hristom ipak ne, nimalo. Jer, meta njihove sprdnje je isključivo život jednog Brajana. On je obični niko i ništa iz komšiluka, a to što se radi o susjedstvu Palestine za vrijeme uprave rimskog prokuratora Pontija Pilata, to i nije pretjerano bitno.
- Ma, kakav Mesija, on je samo nevaljali dječak! - kreštala je Brajanova gospođa mama na sve te silne likove koji su, iz nekog razloga, umislili da je njen Brajan, taj beznadežni nebitnjaković, ipak neko i nešto, a ne vreća problema i promašaja („There's a mess, all right, but no Messiah“, dodaće ona).
Gremu Čepmenu se baš glumilo u „Žitiju Brajanovom“. To je neobjašnjivo taman koliko i to što se Harisonu plaćalo tri miliona za tekst koji je pročitao samo jednom, a svi producenti su ga ranije odbacili.
Glavni glumac je u drugoj polovini sedamdesetih ušao u ozbiljne probleme sa alkoholom, uz svijest da su kreativni zamajci ekipe iz Pajtona ipak neki drugi ljudi. Teri Gilijem se i dan-danas kune da za vrijeme snimanja filma Grem nije okusio ni kapljicu.
Hridi postojanja
Film su, jednostavno, osjetili svi u ekipi Pajtona, pa su i Džons i Gilijem stišali svađu oko toga ko će režirati, a Harison je dan nakon pročitanog teksta znao što mora uraditi.
Osjetili su bliskim tog lika kog život, vrijeme, prostor i prije svega drugi ljudi, bacaju o oštre hridi prazne egzistencije. Slinavca koji ne stiže da se pita sa svojim gaćama, jer ga za rukave i nogavice razvlače ljudi željni senzacije, trendi priče, izgovora za beskraj praznih dana.
Brajan bi u eri interneta bio nevoljna meta za mimove, Jutjub senzacija, šerovana sprdnja za pristojan broj lajkova - ali eto, u Isusovo vrijeme morao je biti nečiji mesija.
Kad u jednačinu ubacimo političke lešinare iz Narodnog fronta Judeje, Građanskog fronta Judeje i Fronta naroda Judeje, da ga bace lavovima za današnju užinu političke arene u kojoj se, kao, nešto mijenja... a ne mijenja se ništa.
Klica ljudskosti
Baš u toj eri rane vladavine „gvozdene lejdi“ Margaret Tačer u Britaniji, kada je film premijerno prikazan, savršeno prikladno je natuknut komentar jednog Judeja frontovca.
- Kad ne bismo imali raspeće, ova zemlja našla bi se u žestokoj zbrci! – glasile su riječi poltrona sa beskrajnim kompleksom autoriteta, jednog od mnogih koji umiru svakog dana, jer nikad nijesu ni pokušali da žive.
U tom svijetu, Brajanu ne ostaje ništa drugo osim da trpi, gleda svoja posla i u nekoliko poteza sa minimumom manevarskog prostora pokaže klicu ljudskosti. Zeru tolerancije na bilo što drugačije, ali i na slabo, zabludjelo u praznoj svakodnevici i oblandi bilo kog identiteta.
Blaženi bili
Pajtonovci na kraju znalački podvlače ključnu tezu, sa prvim zviždukom razapetih na krstu predrasuda, beskrajno trpeljive pjesme „Always Look on the Bright Side of Life“. Da pojedinac čistih, neukaljanih ruku, u bilo kom vremenu, može biti samo onaj Niko i Ništa. Onaj Brajan, koji je imao sreće da ga zaobiđe svaka hronika i istorija... Osim jedne urnebesne pajtonovske komedije, naravno.
U sceni u kojoj Samoubilački odred Građanskog fronta Judeje konačno ispunjava svrhu za koju se temeljno i dugo spremao - sasvim suludo i istovremeno potpuno realno izvršavaju kolektivni harakiri umjesto da spasu Brajana - stala je sudbina svakog društva, pretjerano tvrde kože za bilo kakve promjene.
I što tu može da učini bilo koji i svaki Brajan ovog svijeta? Da zapjeva i, na dugom putovanju raspetog života, prepozna neke sebi slične. Osim ako nije jedan Pajtonovac, pa na nekoliko godina ne lizne alkohol zbog uloge života. I osim ako nije Bitls, pa kalifornijsku vilu založi samo zato što mu se gledao jedan film... Blaženi bili, jer će se utješiti, poručio bi im Isus Hrist. Stojan STAMENIĆ
Stop za Ota Hitlera
Sredinom devedesetih, u požaru u studiju koji je producirao film, nestalo je nekoliko scena koje nijesu prošle finalni ,,rez“. Ključna je upoznavanje sa Otom, vođom Narodnog fronta Judeje, kog sa teškim njemačkim akcentom i hitlerovskim brkovima tumači Erik Idl. Na kraju ga vidimo samo dok samoubilački odred fronta predvodi na, neko bi rekao, sasvim uspjeloj misiji.
- Jesi li ti lud, to da stavimo u film? Dovoljno je što smo naljutili hrišćane, nećemo zaista sad da ljutimo i Jevreje - kazao je Džon Kliz režiseru Džonsu, pa se od cijele Oto scene odustalo.
Uloga za Harisona
Džordž Harison, legendarni Bitls, dobio je malu ulogu u filmu u znak zahvalnosti. U 69. sekundi filma on, „Vlasnik planine“, gospodin Papadopuls, karikirani grčki Kir Janja, pruža ruku Brajanu i izgovara „'Alo“ na liverpulskom akcentu. Harisonu je uloženi novac višestruko vraćen. Film je zaradio približno 20 miliona dolara i bilo je najgledanije britansko ostvarenje u Sjedinjenim Američkim Državama 1979. godine.
FOTO: imdb.com
