Piše:
Vladimir Maraš
Život se sastoji od pobjeda i poraza. Razlika je samo u načinu na koji pobjeđujete i gubite. Naša Budućnost igrala je finale regionalne košarkaške lige. Izgubila je majstoricu u Beogradu sa nedopustivom razlikom, koja se na ovom nivou takmičenja, pogotovo u odlučujućoj utakmici - ne gleda prečesto.
Razloga je koliko hoćete. No, iako je serija od pet utakmica obilovala vansportskim aktivnostima, čak iako je sve bilo na „ivici noža“, ne može se i ne smije se umanjiti uspjeh košarakaša Crvene zvezde. Ponavljam, košarkaša. Ono što bi se reklo - bili su, brate, bolji. Ne samo u finalu, nego i tokom cijele sezone. I to nije problem.
****
Sa našom ekipom odavno nije sve pod konac. Vidjelo se to i pod Džikićem, pa i pod Repešom. Vrlo je moguće da stranci koje je Budućnost angažovala ove godine nijesu bili upareni kako bi trebalo. Tačnije, nekoliko olako izgubljenih utakmica od autsajdera u regularnom dijelu prvenstva, jasno su ukazale na sistemski problem.
Kad se tome doda skor 15:0 na strani u evroligaškoj sezoni, onda nema dileme. Međutim, ima je kada na domaćem terenu potučete CSKA, Real ili Barselonu, košarkaške megaprojekte, evropske klupske gigante, pa se onda logično moramo zapitati, o čemu se radi...
Izgledalo je da nam nedostaje domaća krv, igrač poput Nikole Ivanovića, koji jeste prethodne godine bio istureni „pit-bul“ cijele ekipe, u finalnoj seriji istih klubova. Da se ne zaboravi, prošlogodišnje finale ABA lige imalo je, makar na papiru, mnogo jaču Crvenu zvezdu i značajno slabiju Budućnost. Ove godine je zasigurno suprotno. Na našu žalost, i rezultat je drugačiji.
Crvena zvezda imala je više domaćih igrača, i na klupi i na terenu, i uz više nego dobre strance, oni su prevagnuli. Igrali su i unosili potrebnu dozu želje i motivacije, u trenutku kad bi stranci posustali.
Kod nas je bila malo drugačija situacija. Evo, na primjer, Noris Kol dvostruki je osvajač NBA lige. Znam, nije isto igrati sa 23 ili 30 godina, ali samo zamislite očiglednu razliku - Kol, Bel, Klark 1, Klark 2 i Džekson, igrali su sigurno na „vrućim“ gostovanjima, a maksimum bezbjednosnog rizika bio im je horsko navijanje „defense, defense“ ili nešto slično.
Iako vjerujem da nijesu pohvatali ili razumjeli (srećom) suštinu navijanja na ovim utakmicama, jasno je da se nijesu osjećali prijatno. Pritisak sa tribina uvijek je bio vjetar u leđa ekipi za koju se navija. Nije to bio problem, već činjenica što su momci iz druge ekipe osjećali u vazduhu sve ono zbog čega se civilizovan čovjek stidi, a budala ponosi.
Titula je otišla, doći će druga. Ali, volio bih da Budućnost izvuče neke pouke i počne da ih primjenjuje već sjutra. Pop, Nikola, Aleksa i mnoga druga djeca kluba moraju biti tanka nit koja povezuje one koji dođu isključivo zbog ugovora. Krvavi rad, povjerenje koje im uprava i navijači moraju pokazivati na svakom koraku, sigurno će na duže staze donijeti rezultat.
Zaboraviće se i ovo za koji dan. Ko zna, možda bi kosmička pravda bila da podgorički košarkaški klub, kao finalista ABA lige dobije evroligašku pozivnicu, o čemu se prethodnih dana šapuće po specijalizovanim košarkaškim forumima. Ko zna... Ima tako tih nekih uticajnih menadžera koji imaju sasvim dobru poziciju da se izbore za svoj interes, pa da se možda od oktobra ili novembra sretnemo ponovo sa ovom istom Crvenom zvezdom, i u Podgorici i u Beogradu.
Siguran sam da bi tu bilo manje tenzija, ne zbog toga što bi ljudi bili pametniji ili manje ostrašćeni, već isključivo zbog ozbiljnosti Evrolige koja ne bi tolerisala ni opušak bačen u dvoranu. Zato hajde da izvučemo neke zaključke, definišemo sistem rada i hrabro krenemo dalje. Po novu titulu.
****
Ljudi na ovim prostorima očigledno su pogubili sve kriterijume. Dovoljno je baciti oko na društvene mreže i većinu portala, kod nas i u okruženju, pa da se čovjek zapita gdje živi i podiže djecu. Sve ovo izgleda kao da Balkan nije izvukao nikakve zaključke iz sopstvenih stradanja.
Čini se da, kao nikad prije, vjerska mržnja i svaka druga netolerancija nepokolebljivo vladaju ovim prostorima, bez mnogo izgleda da će se nešto ubrzo promijeniti. Stiče se utisak da bi rat, bilo koje s bilo kojom stranom, mogao da krene odmah, samo kad bi neko imao interesa. A interesi su različiti... I što je najgore, oko nas su. Nijesu imaginarni.
Iza svakog čoška viri fašizam ili neki njegov mutirani podoblik. Još podliji i opasniji. Pametni ljudi izvlače pouke.
