Zamislite na trenutak da gledate dokumentarac o solarnom sistemu čiji kreatori tek na kraju pominju kako se meteor veličine Jupitera ubrzano kreće ka Zemlji. Taj meteor neće samo uništiti našu planetu, već će izazvati cijelu intergalaktičku pometnju prije nego što se konačno rasprsne i uništi sebe, Zemlju, Sunce i ko zna što još. Bilo bi strašno pogledati takav dokumentarac, zar ne? Uspaničili biste se? Rasplakali? Pomislili, pa što čekamo, zašto niko ništa ne preduzima?!
Ista ova pitanja postavićete nakon što pogledate prvu, osmodjelnu sezonu Netfliksove nove dokumentarne serije „Our Planet“. Jer, „mi smo prva generacija koja zna da uništava planetu i posljednja koja može da uradi nešto povodom toga“.
Drugačiji recept
Kada su u pitanju dokumentarne serije o prirodi, televizijska kuća BBC je emisijama kao što su „Blue Planet“ i „Planet Earth“ postavila prilično visoki standard. Naravno, i National Geographic je povremeno znao da iznenadi, ali ničim što može da se uporedi sa veličanstvom na koje smo navikli od serijala sa naracijom neustrašivog zaljubljenika u prirodu Dejvida Atenboroua.
Okej, u tu kategoriju bismo možda mogli da stavimo i „Tojotin svijet prirode“. Ipak je nama odraslim bez kablovske i na dial-up internetu to bio prvi dodir sa životinjama, van onih iz knjiga i enciklopedija koje smo tiho listali dok ukućani spavaju.
Budući da baza fanova devedeset trogodišnjeg Atenboroua i BBC serijala o prirodi samo raste s godinama, potpuno je logično što se onda tu zadesioNetfliks, veliki revolucionar i remetilac svih televizijskih formula na koje smo navikli i na kojima smo se podigli.
Umjesto da prati dobro uspješan recept Britanaca i na kraju četrdesetominutnog screensaver pornića za oči lukavo ubaci i kornjaču koja se davi u plastici, „Our Planet“ od početka jasno stavlja do znanja u kakvom se stanju i čijom zaslugom nalazi naša planeta. Ova nevjerovatno ambiciozna dokumentarna serija snimana je u 4K rezoluciji, četiri godine, u više od 50 zemalja širom planete.
Hladno ćebence
Ali, ništa to ne morate da znate prije nego što se prepustite seriji „Our Planet“. Jedino što treba da imate na umu jeste osjećaj krivice koji će probuditi u vama. Nije važno da li ste „ekološki svjesni“, više ili manje osjetljivi na patnju drugih, pretjerano vezani za životinje ili apsolutno ravnodušni prema njima... „Our Planet“ počeće polako da vam izjeda dušu još u prvoj epizodi. I neće se zaustaviti sve dok ne dođe do posljednje.
Zašto, pitate se? Svaka epizoda počinje satelitskim snimkom Zemlje sa Mjeseca: podsjetnikom da se ljudska populacija duplirala u posljednjih 50 godina i da se stanje planete od tada svakim danom pogoršava. Epizode počinju i završavaju se činjenicama o tome kolika je tačno šteta i što možemo preduzeti da je saniramo. Dok slavi ono što je preostalo od Zemlje, „Our Planet“donosi istinu oko koje su tematski slične emisije do sada uglavnom samo pažljivo kružile, i to radi na posebno potresan način, u momentima kada se najmanje nadate.
Nekada je noć sa Atenborouom bila televizijski ekvivalent toplog ćebenceta ili tek promijenjene posteljine koja miriše na omekšivač. Slušati ovog čovjeka kako priča o svim tim stvorenjima, načinu na koji žive, hrane se i podižu mladunčad bila je posebna vrsta zagrljaja. Ti dani su, nažalost, za nama.
Saradnja sa Netfliksom izrodila je dokumentarac koji jeste izvrsna emisija o prirodi, ali je i žalosna, potresna priča o domovima životinja koji nestaju zbog ljudi i njihove pohlepe. Vrlo brzo skapirate da se ono ćebence pretvorilo u situaciju kada vam neko kupi sladoled, a onda ga obori na pod.
Istopljeni led
Istina je da ćete vidjeti mnoštvo čarobnih kadrova u ovih osam epizoda. Obožavaćete pingvine koji žure pingvinskim korakom i ostavljaju najslađe pingvinske tragove u snijegu. Topićete se vidrama koje umivaju obraščiće plivajući na leđima i malenim flamingosima koji trče za roditeljima. Vrištaćete od smijeha malom paperjastom manakinu koji se udvara ženki pokretima Antonija Banderasa.
Nećete znati za koga da navijate kada sa jedne strane ugledate mladunče polarnog medvjeda, a s druge malenu foku. Nasmijaće vas mrštenje morževa koji se bune kada ih neko prekine u popodnevnom drijemanju. Vrlo je moguće i da ćete napisati scenario za prvi autorski horor film nakon što upoznate parazitoidnu gljivu koja upravlja mravima kao zombijima. Ali, ovo nijesu trenuci kojih ćete se sjećati.
Sjećaćete se milijardi tona snijega i leda koji nestaju topljenjem glečera na godišnjem nivou zbog kojih pingvini nemaju gdje da žive. Sjetićete se da je maleni flamingos uginuo zbog gomile okamenjene soli na nogama koju nije mogao da ukloni jer nije imao vode.
Ona porodica orangutana? Poslije informacije da sedmično nestane 100 orangutana, koja je vjerovatnoća da su sada živi? Da vam je neko rekao da će vam se plakati dok gledate pomor korala, zar mu ne biste rekli da pretjeruje? A morževi? Ta slika biće najpotresnija. U drugoj epizodi posmatraćete pacifičke morževe kako sa visine od skoro 100 metara, jedan po jedan, padaju u smrt. Ovo je nešto što će ostati sa vama, dugo nakon što završite gledanje dokumentarca.
Glas profesora
U pitanju su scene toliko potresne, da je Netfliksova produkcija upozorila da ovei još neke ne bi trebalo da gledate, ako ste baš osjetljivi na patnju životinja. Ipak, postoji razlika između prekrivanja oči dok gledate Hačika i premotavanja ovakvih prizora. U prvoj situaciji štitite sebe od nepotrebnog bola zbog predivnog, ali imaginarnog psa. U drugoj ignorišete smrt stvarnih životinja i problem na koji možete da utičete. Tačnije, žmurite na nečiju apokalipsu koju i sami stvarate.
Svaka epizoda koncipirana je tako da govori o povezanosti života na jednom mjestu, o lancu ishrane i tome kako jedna mala, „nebitna“ šišarka može da utiče na velikog i strašnog tigra ili o životu u rijeci koji zavisi od drveta koje se nalazi kilometrima daleko. Razorite samo jedan od tih elemenata –poremetite temperaturu ili zasijte nešto u kišnoj šumi - i razorili ste sve.
Ali, ono što će vas na poseban način ujesti za srce je baš Dejvid Atenborou i nedostatak suptilne razdraganosti na koju smo navikli u njegovom glasu. Obožavani Britanac i dalje ima autoritet plemenitog profesora i uči nas o problemima životinja tiho, smireno, pun volje da nas vrati na pravi put. Nije on ljut na nas, samo je razočaran. „Evo je ova predivna, rijetka stvar...“, čujemo ga kako govori u svakoj epizodi. Nekada nije bila, ali sada jeste. Ali, evo i načina na koji možemo da joj pomognemo. Devedesettrogodišnji veteran pokazuje da još ima nade.
Ljepota Černobilja
Posljednja epizoda završava se, od svih mogućih mjesta, u ruševinama Černobilja. Nesreća iz 1986. bila je katastrofalna, ali samo za ljude. Ne i za biljke i životinje. Dok se kamera udaljava od zgrade na čijem se krovu raspada natpis na ćirilici, primjećujemo drveće, zelenilo, život koji raste iz krovova, iz betona. Život koji je pronašao način.
Svuda po ovom opustošenom mjestu, nalazi se šuma! Ona ista šuma za koju smo maloprije saznali da nestaje, ovdje pronalazi način i bori se. Vidimo i ptice, pa zečeve koji skakuću po ruševinama. Guštere koji šetaju po prozorima. Lisicu koja se šunja. Jelena koji bezbrižno prolazi pored znaka „radioaktivno“. Na kraju, vidimo krdo prževalskih konja koji lutaju po napuštenom mjestu.
Ono što vidimo nije strašno, užasno, apokaliptično. Ono što vidimo je sjajno, predivno, nevjerovatno. Nas možda nema, ali život se vratio. To je taj srećan kraj koji želimo. Da li je taj isti srećan kraj moguć i sa nama u igri, pitanje je koje će vas proganjati još dugo nakon što završite seriju „Our Planet“. Samo zapamtite: mi smo prva generacija koja zna da uništava ovu planetu i posljednja koja može da uradi nešto povodom toga...
Biljana MARTINIĆ
