Kultura

Prevedeni žedni preko Ist Rivera

U silnom intelektualnom driblanju i ciničnim doskočicama, Vudi Alen uhvatio je realnu svakodnevicu. Njegove pompezne dijaloge možete zamisliti i u zavučenom kutku Bokeške i u ponoćnom mraku ,,Berlina“, kao i tamo u Njujorku.
Prevedeni žedni preko Ist Rivera
Pobjeda/ObjektivIzvor

Vudi Alen mrzio je film „Menhetn“ („Manhattan). Toliko, da je prije 40 godina ubjeđivao producentske zvjerke iz kuće „United Artists“ da otkažu premijeru 25. aprila 1979. i spale sve trake. Nudio im je i da besplatno snimi naredni film. Srećom, imali su bolji njuh za biznis od čuvenog njujorškog nosonje.

 

Sićušni kavez

„Menhetn“ je morao da bude snimljen u monohromatskoj tehnici, jer Vudi Alen sva sjećanja na odrastanje vidi isključivo u crno-bijelom. Tih godina je već bio slavan. Oskarovska „Eni Hol“ („Annie Hall“, 1977) lansirala ga je dvije godine ranije. Jedna od manifestacija njegovog ega, tolikog da može da nadvisi i Empajer stejt bilding, bila je fiks ideja da filmskom svijetu treba da servira još slika o sebi. I još Njujorka.

Ideja za „Menhetn“ bila je jednostavna: slušao je Geršvinovu muziku i poželio da snimi romantičan film o Njujorku. A moderna romansa, tu između Ist Rivera i rijeke Hadson, znači sebičluk i samopotvrđivanje.

„Menhetn“ je film koji se odriče bilo kakvog faktora iznenađenja. Dovoljno je da u prvom kadru vidite Vudija, pa da odmah znate sve o njemu. Da je Ajzak, razvedeni pisac loših komedija, isti Alvi, propali komični glumac iz „Eni Hol“. Beskrajno nesiguran u kavezu svog sićušnog tijela i taman toliko šarmantan u namjeri da se intelektualno potvrdi. Još više, neodoljiv u sigurnosti kako može da zbari bilo koju ljepoticu na svijetu i da jednog dana konačno napiše dobru knjigu.

To je njegova klopka. Koliko je samo Njujorčanki ovog svijeta sedamdesetih godina prošlog vijeka potvrđivalo intelekt tako što su, mirne duše, javno govorile kako im je Vudi Alen privlačan. Bilo bi uvredljivo protivurječiti im.

 

Iščašeni odnosi

Svi likovi Vudija Alena liče jedni na druge, ali same romanse ne. Posebnost narativa „Menhetna“ je u tome što svi, u potpuno iščašenim, plitkim odnosima, sebičnim ili kukavičkim postupcima, uspijevaju makar verbalno da pronađu nešto uzvišeno. Čak i moralno... pa kakav bezobrazluk!

Idemo redom: Ajzak (Alen) ima 42 godine, razveden je, izlazi sa Trejsi (17) čiju nimalo laku ulogu perfektno iznosi Meriel Hemingvej.

Njegov najbolji prijatelj Jejl Polak (Majkl Marfi) je univerzitetski profesor koji vara suprugu sa Meri. Naravno da je ona Dajan Kiton, samosvjesna, šarmantna, istovremeno neodoljiva i iritantna dok se dokazuje i sebi i drugima. I naravno da će baš ona završiti u Ajzakovom krevetu.

E, da, Ajzakova bivša supruga je sada lezbejka. Namjerila je da napiše knjigu o patetičnom odnosu sa bivšim mužem. I naravno da je tumači Meril Strip...

 

Varljiva klupa

U silnom intelektualnom driblanju i ciničnim doskočicama ciničnog, Vudi je uhvatio realnu svakodnevicu. Pompezne dijaloge njegovih junaka zato možete zamisliti i u zavučenijem podgoričkom kutku Bokeške i u ponoćnom mraku ,,Berlina“, kao i tamo na Menhetnu.

Alen je dobar pripovjedač baš zbog toga što slika realne spodobe ogrnute u plašt romantike. Te oštre ivice brusi na dva divna načina - prelijepim, inovativnim kadrovima Njujorka ušuškanog u crno-bijelo. I džezom. Reći da je Vudi Alen jedini glavni lik „Menhetna“ bilo bi pogrešno. Njemu je ravnopravan Džordž Geršvin.

Kultna scena šarmiranja Dajan Kiton u dugoj šetnji, ta verbalna matrica na kojoj je Linklejter decenijama kasnije razvio trilogiju „Before“, jeste kultni kadar razgovora na klupi kraj mosta Kvinsborou.

Scena je varka, opsena - klupa tamo nikad nije postojala, filmska ekipa ju je donijela tu. Za kontrast boja kakav je Vudi želio, scena je morala da bude snimljena u zoru. A zbog dužine snimanja, zamolio je gradske vlasti da se svjetiljke na mostu ne gase kad sunce izroni nad Long Ajlendom...

 

Ispod mosta

„Parohijalizam“ je sindrom manijakalnog sakupljanja pojedinosti od kojih se ne može vidjeti šira slika. Vudijev lik misli da konačno shvata šire značenje svog bijednog života tek onda kada ukapira da je udavljen sebičlukom.

Gest u završnici, potraga za tinejdžerkom Trejsi koju je ranije ostavio i pomirljiv dijalog, pružaju filmu kraj bez prepoznatljive alenovske verbalne oštrice. Vrlo ciljano, finiš „Menhetna“ je antiklimaks – prevodi gledaoce žedne preko Ist Rivera. Zbog toga je mnogo onih koji i dan-danas smatraju da je „Menhetn“ manje bitan od „Eni Hol“, iako je vizuelno i narativno superiorniji i temeljniji.

Možda je upravo zato Vudi Alen želio da spali traku filma koji je svakako bio veliki bioskopski hit prije 40 godina. Možda je patio od istog parohijalizma kao i njegov Ajzak... A neko kom je samo jedan film dovoljan da zavoli Geršvinovu muziku reći će vam da je za širu sliku dovoljan i onaj jedan kadar ispod mosta Kvinsborou.

Na tek donešenoj klupi, pod svjetiljkama koje su tog jutra odbile da se ugase, naše antiheroje Ajzaka i Meri zatičemo okrenute leđima. Nema ničega romantičnijeg od toga što je Vudi Alen taj momenat samospoznaje pretvorio u dio njihove ljubomorno čuvane privatnosti. Tu, na pozornici beskrajno ciničnog i lijepog Menhetna. S. STAMENIĆ

 

FOTO: imdb.com

Portal Analitika