Piše:
Marija Ivanović
Normalni narod možda ne, ali svaki zaljubljenik u knjige morao je čekati film „The Professor and the Madman“ kao pravi-pravcati triler – i to ne samo zbog toga što Mel Gibson i Šon Pen tumače glavne role. Priča o nastanku Oksfordskog rječnika je jednostavno toliko neobična i tužna, da joj uopšte nijesu potrebna ova dva oskarovca da biste poželjeli da je vidite na velikom platnu. Opet, kad znate da ju je Mel Gibson spremao još od 1999, kada je otkupio prava na knjigu „The Surgeon of Crowthorne“ Sajmona Vinčestera, očekivanja postaju toliko velika da probijaju plafon.
Nažalost, nakon što pogledate film, shvatićete da je jedina probijajuća stvar u vezi sa njim – maestralna gluma.
Ko zna ko
Gibson, Pen i Natali Dormer (Mardžori Tirel iz serije „Game of Thrones“) jedini su elementi vrijedni pomena u biografskoj drami sa ogromnim potencijalom koji je potpuno upropastila lijena, klišeizirana i što je najjače - ko zna čija režija.
Kao autor konačne verzije filma potpisan je izvjesni Pi Bi Šerman. Ako pokušate da guglate ovo ime, nećete dobiti nijedan rezultat koji će vam otkriti identitet autora.
Vjerovatno je riječ o pseudonimu koji je iskoristio ko zna koji potpisnik filma „The Professor and the Madman“ nakon što su se režiser Farhad Safinija (scenarista briljantnog „Apocalypto“, 2006) i Gibson odrekli projekta zbog spora sa producentskom kućom „Voltage Pictures“.
Suština je sljedeća: po ovoj drami jesu ostali otisci Gibsonovih prstiju, i to ne samo u glumačkom smislu. Lako je prepoznati motive, poput hrišćanskog iskupljenja, koji ga preokupiraju godinama i zahvaljujući kojima nam je dao neke od najboljih svjetskih ostvarenja, od „The Passion of the Christ“ (2004) do ratne drame „Hacksaw Ridge“ (2016).
Nažalost, filmska priča o Oksfordskom rječniku toliko je smotano režirana, da ju je greota povezivati sa Gibsonom iako ni on, ni Pen, bez sumnje, nemaju čega da se stide poslije glumačkih bravura u ulogama „profesora“ – lingviste Džejmsa Mareja i „ludaka“ – doktora Vilijama Čestera Majnora.
Hirurg ubica
Njihova priča je toliko zapanjujuća, da ni beživotna režija, fotografija i izmrcvareni scenario ne mogu da odvuku od ekrana. U doba kada je rođena, krajem 19. vijeka, ideja o sastavljanju Oksfordskog rječnika zvučala je kao buncanje ludaka ili san previše samouvjerenog akademika.
Marej, samouki lingvista, dao je rok od pet do najkasnije sedam godina da se popišu sve riječi na engleskom jeziku i dopišu sva njihova objašnjenja. Bio je uvjeren da će upaliti njegovo znanje o jezicima i metoda koja nikome ranije nije pala na pamet: stvaranje platforme saradnika koji bi mogli da sakupljaju riječi, zapisuju ih i šalju unose za Oksfordski rječnik iz svih krajeva svijeta. No, shvatio je glavnu manu metodološkog pristupa na teži način.
Jedan od njegovih saradnika, koji je doprinio debljanju Oksfordskog rječnika za čak 10.000 riječi i objašnjenja, bio je hirurg ubica sa mentalnom bolešću, smješten u psihijatrijskoj bolnici za kriminalce. To baš i nije profil autora saradnika koji bi uglađeni Britanci voljeli da vide na koricama svog rječnika, zar ne?
Propala šansa
Dok Pen kiti priču bravuroznim glumačkim vinjetama, a Gibson samouvjereno raspojasava prvi škotski akcenat od kultnog „Braveheart“ (1995) – postaje jasno kakva je ovo filmčina mogla da bude – i to ne samo o čuvenom Oksfordskom rječniku.
Ovo je mogao da bude odličan film i o hrišćanskoj krivici, i o nazadnosti i zatupljenosti tadašnjih psihijatara, i o pionirskim poduhvatima čiji su najveći neprijatelji uvijek bile i ostale finansijerske glave sa praznim tikvama i masnim buđelarima.
Nažalost, dok dođete do dijela koji je trebalo da vas ujede za srce – ceduljice koju ludi hirurg dobija od Elajze (Dormer), supruge čovjeka kog je ubio zaslijepljen mentalnom iluzijom – šansa da vas „The Professor and the Madman“ rani odavno je isparila.
Traumatična priča nesrećnog doktora Majnora, grešnika osakaćenog krivicom, i te kako boli – ali ne oplemenjuje, što nije slučaj sa drugim hrišćanima iz drugih Gibsonovih filmova.
Mrtva slova
Izvjesni Pi Bi Šerman nije uspio da prikaže herkulovsku težinu zadatka tvoraca Oksfordskog rječnika, koji je objavljen tek 1928, osam godina nakon Majnorove i čak 13 poslije Marejeve smrti. Štoviše, toliko je labav njegov prikaz nesreće velikana koji nijesu poživjeli dovoljno da uživaju u plodovima svog djela (ali jesu inspirisali milione!), da ćete automatski poželjeti da ugasite film i potražite knjigu na kojoj je zasnovan.
Interesantnija režija mogla je da učini da ovaj film bude zanimljiv i lingvistima i „običnom“ narodu koji uživa u uzbudljivom otkrivanju vrludavih tajni jezika, jedinom dobru koje je ostalo od božje odluke da pomuti komunikaciju drskim ljudima i ne dozvoli im da dovrše Vavilonsku kulu.
Ovako, dobili smo beživotno i zamorno iskustvo nalik onom koje osjeća svaki neknjigoljubac kad otvori rječnik ili bilo koju knjigu – i zapufti, crni kukavac, jer mora da čita ta „mrtva slova na papiru“.
Ocjena: 6/10
Režija: Pi Bi Šerman Uloge: Mel Gibson, Šon Pen, Natali Dormer, Dženifer Ili, Stiv Kugan Trajanje: 124 min
FOTO: imdb.com
