Srećan vam Međunarodni praznik rada! Ironično, slavimo ga neradno, ali to može začuditi samo nekoga van ovih prostora, jer poznati smo po tome što i radne dane slavimo neradno.
Ako bih nekomemorao da objasnim suštinu Prvog maja u jednoj ili dvije rečenice, rekao bih ukratko - radnička je muka pregolema, đe god da se živi.
Neđe se radi manje a za više para, neđe je obratno, ali kako se god okrene, suština je ista: radnici su bili i ostali robovi, koji krvavo rade da bi preživjeli. Da bi obezbijedili školovanjedjeci, u nadi da će makar njima olakšati životni put. No, to je najčešće utopija, jer se i sistemi koji nas zapošljavaju mijenjaju, prilagođavaju. A mi ćemo, dok je svijeta i vijeka, živjeti u uvjerenju da ćemo im doskočiti.
*****
„Mayday“ je engleski naziv za Prvi maj. U avio-industriji taj izraz je jedan od onih za koji se piloti nadaju da ih neće izgovoriti, a kontrolori da ih neće čuti tokom karijere. To je pozivni signal/znak koji sugeriše da nešto nije u redu s letilicom i da je potrebno prioritetno reagovati i na zemlji i u vazduhu.
Simbolika ovog izraza u kontekstu proslave Prvog maja u Crnoj Gori, više je nego simbolična. Na kom su nivou prava radnika možemo vidjeti na svakom koraku. Siguran sam da svi imamo makar dva poznanika u najbližem okruženju koji krvavo rade za ispodprosječnu platu (prosječna je malo iznad 500 eura), a prijavljeni su na minimalac (koji je u ovom trenutku ispod 200 eura). U državi koja drži do sebe, zakona i reda, teško da bi to moglo.
O tome koliko ljudi u Crnoj Gori ne radi, drugom ćemo prilikom, ali brojke nijesu ni približno optimistične. Treba li da pominjemo činjenicu da svi poznajemo visokoškolce koji u nedostatku posla u sopstvenoj struci, nužno traže način da prežive „s one strane šanka“ili za volanom taksija? Ko god živi u Crnoj Gori, dobro to može da vidi, samo ako želi. E ako ne želi, to je drugi par rukava.
Za malobrojne pobjednike tranzicije, koji za sada nemaju nikakvu potrebu da glavoboljaju oko posla, prava radnika ili (najčešće namještenih) konkursa za nova radna mjesta, nema brige. Vjerovatno su roditelji pametno investirali u prethodnom periodu, pa se može piti kafa bez mnogo natege.
Njima, koji mogu da priušte cjelodnevno sjedjenje po kafanama, ali i radničkoj klasi koja se muči od devet do 17 sati zajedničko je jedno: siguran sam da većina ima pametne telefone na kojima se, osim prekraćivanja vremena prelijetanjem postova po društvenim mrežama, može slušati i muzika. Dobra muzika.
******
Jedan od nekada najpoznatijih džez klubova u Njujorku, Cotton Club, osim što je bio trejd-mark njujorškog noćnog života, stjecište džet seta bijele rase koju je zabavljala crna, imao je suštinsku ulogu u razvoju demokratije u Americi.Možete samo zamisliti život nekoga ko od jutra do mraka bere pamuk, živi na vodi i hljebu i uveče pred spavanje ima snage i volje da zasvira ili zapjeva bluz ili džez...
U „bijeloj“ Americi s početka 20. vijeka, u njujorškom Harlemu, Cotton Club nije mogao da bude to što je bio da tom binom nijesu gazdovala imena kao što su Djuk Elington, Luis Armstrong, Kaunt Bejzi ili Bili Holidej. I sve to u vrijeme prohibicije. Vijek kasnije, pričamo o zemlji kojoj je drugo ime demokratija, ali se i prava radnika u cijelom svijetu mjere po američkom standardu. Iako se i tamo žale.
U to ime, radničkoj klasi u čast,izdvojio sam deset kompozicija,stranih i domaćih, koje sa zadovoljstvom preporučujem kao vid razonode, ali i svojevrstan vid uzdizanja o ovim blagdanima.
1. The Beatles- A Hard Days Night
2. Dolly Parton- 9 to 5
3. Dire Straits - Money for Nothing
4. The Bangles- Manic Monday
5. KUD Idijoti - Himna rada
6. Bruce Springsteen - Factory
7. Snow White and the Seven Dwarfs soundtrack - Heigh Ho
8. Bob Dylan- Maggie's Farm
9. Azra -Pit, i to je Amerika
10. Idoli- Maljčiki
I za kraj, za one koji nijesu okusili jugoslovenski način proslave Prvog maja, hit za sva vremena. Ako mi vjerujete, i dan-danas se naježim kad čujem prepoznatljive taktove„Pjesme radu“. Obilježavala je sve Praznike rada, radne akcije širom Jugoslavije i bila jedna od onih koje su „ulazile“ u uho čim se zagazi u osnovnu školu.
„Druuugarska se pjesma ori, pjeeesma koja slavi rad...“Kuriozitet je da ova kompozicija nema zvaničnog autora. A ja ću vam reći da ju je sigurno napisaoneki vrhunski muzički znalac. Da nam živi, živi rad!
