Nakon što je Tanos prošle godine pucnuo prstima, više ništa nije bilo isto. Purpurni kolos, najbolji Marvelov negativac, nije zbrisao samo polovinu populacije univerzuma u briljantnom finalu filma „Avengers: Infinity War“ (Entoni i Džo Ruso, 2018). Slomio je nešto i u nama. Znali smo da to nije konačni kraj, ali pali smo naglavačke na jednu od najboljih „čekalica“ u novijoj istoriji pop kulture.
Tog trenutkana film „Avengers: Endgame“, najavljen za april ove godine, pao je veliki teret. Drugi dio sage postao je više od filma.
Zalutali ateisti
Pretvorio se u hodočašće, događaj koji se čeka sa religijskim ushićenjem, sredstvo masovne hipnoze,hljeb nasušni svih marvelovaca sa mamutskim znanjem o ovom impresivnom univerzumu. I naravno, u jedan od potencijalno najopasnijih izvora razočaranja ove filmske godine. Jer, kako ponovo obrnuti igricu poslije tako grandiznog a intimnog spektakla koji je donio „Infinity War“?
Poslije gledanja filma „Endgame“ ne postoji samo jedan odgovor na ovo pitanje. Jedni će vam reći da su braća Ruso ponovo isporučila remek djelo čija centripetalna sila prijeti da usisa svaku emociju koju možete da zamislite. Drugi će se složiti da je film super, ali da ne može ni da se primakne prethodnom– a treći će vas gledati potpuno bijelo, ne kapirajući kako je ovakva gomila „superheroja u helankama“ mogla da vas zanese.
Ove posljednje svakako zanemarite – jer „Infinity War“ i „Endgame“ nijesu filmovi pravljeni za one koji nemaju potrebno znanje i entuzijazam neophodan za ovakvog levijatana. Štoviše, gledajući emocionalnu kataklizmu na velikom platnu i na božansku posvećenost na licima ostalih gledalaca u bioskopu, oni će se osjećati kao ateisti koji su zalutali u crkvu.
Svakako ne bi trebalo da se čudite nijednoj reakciji na koju naiđete. Konačni utisak o filmu „Endgame“ umnogome zavisi od toga do koje mjere su gledaoci uspjeli da se inficiraju Marvelovim univerzumom tokom prethodnih 11 godina.
Prašteće reference
Okoreli fanovi ili „pravi vjernici“, kako ih je iz milošte zvao Sten Li, biće potpuno oduvani nenormalnom, gotovo nehumanom količinom minijaturnih posveta prethodnim filmovima i hipnotičkom kombinacijom nježnih „zbogom“ omiljenim likovima sa njihovom posljednjom misijom spašavanja univerzuma.
„Srednje pečeni“, koji vole ovaj svijet ali ne padaju obavezno na dupe baš zbog svakog heroja, niti im je baš svaki od njih po volji (u takve fanove ubrajam i sebe), uživaće u brojnim momentima genijalnosti filma „Endgame“, ali smetaće im mane zbog kojih djelo ne funkcioniše kao cjelina. Između ostalog, pretjerano servisiranje fanova,„antitrampovske reklame“, odsustvo dragih i akcentovanje manje milih likova – i prije svega bušan tekst, mnogo neubjedljiviji nego onaj koji su isti scenaristi Kristofer Markus i Stiven Mekfili napisali za pitki, vrcavi, fantastični „Infinity War“.
Za ovu drugu grupu, „Endgame“ je više nego zadovoljavajući, sasvim pristojni i na momente emocionalno kalorični oproštaj od jedne ere – ali ne i značajan film kao „Inifinity War“. Servisiranje fanova ovdje nije podignuto na toliko dobar nivo, da ga ne vidite ili vam ne smeta. Rerefence pucaju i sudaraju se na sve strane, no nikako da se spoje u skladan mozaik. Više su to bljeskovi genijalnosti nego što čine genijalštinu u kompletu.
S druge strane, „Endgame“ postiže efekat izuzetno važan za ovakve epske završnice velikih saga: budi osjećaj da je priča zaokružena kako treba i da su glavni heroji, poslije godina i godina martirstva, dobili ono što su zaslužili. I još važnije – da se njihova priča završila, ali da su ostala otvorena vrata za neke druge junake, koji obećavaju slične odiseje. Za „prave marvelovce“ i one koji se baš tako osjećaju, poslije 11 godina i 22 filmska naslova nema bolje nagrade za vjernost od ove.
Podignuti parket
Opet, oni koji poslije drugog dijela sage baš i nijesu imali osjećaj kako jedu šlag iz bočice ili „kašikaju“ eurokrem direkt iz kutije, imaće osjećaj kako su „Endgame“ snimili fanovi za fanove. U filmu „Infinity War“, braća Ruso pokazali su zapanjujuću sposobnost da se izbore sa trocifrenom zvjezdanom ekipom i logističkim zahtjevima ovakvih filmskih levijatana, ne zapostavljajući nijednog lika i rukavac priče, čuvajući i njegujući njihove posebnosti.
„Endgame“ je neskladniji. Na primjer, Tor (Kris Hemsvort) i Toni Stark/Iron-Man (Robert Dauni Džunior) napisani su bez grešaka u koracima, uz sijaset odličnih detalja, „roditeljskih“ skokova u prošlost, momenata komičnog olakšanja (Veliki Lebovski!) i potresnih sučeljavanja sa sopstvenim istinama od kojih su dugo bježala oba lika.
U jednom trenutku zasmijavaju, u drugom drže na ivici stolice, u trećem bole – i što je najvažnije, zbog duboke patnje koju proživljavaju, u posljednjem poglavlju svojih priča djeluju stvarnije i ljudskije nego ikada. Ne daj Bože da sale u Sinepleksu imaju parkete. Daske bi se podizale sve više i više poslije svake nove projekcije i oproštaja od jednog i jedinog Hauarda Potsa...
U njihovom rangu, možda malčice niže, stoji i Captain America/Stiv Rodžers (Kris Evans). Čak i ako ga ne volite i mislite da postoji avendžer koji ga je zaslužio mnogo više od njega, nećete moći da ostanete u sjedećem položaju tokom njegovog malo je reći električnog „mjolnir momenta“. Ili tokom „Hail, Hydra“ genijalnosti. O finišu Kapetanove priče da ne govorimo. Jedan je to od rijetkih predivnih trenutaka kada sebičluk izgleda toliko opravdano...
Osjetljivo kamenje
Mnogo neuspjelije od ove trojke djeluje Hulk/Brus Baner (Mark Rafalo) koji je konačno pronašao način da pomiri čovjeka i zeleno čudovište u sebi – ne kapirajući da će usput ubiti unutrašnji konflikt i čitavu dramu lika.
Forsiranje humora kroz „neprilagođenog“ i neupućenog Ant-Mana/Skota Langa (Pol Rad) nije pobralo previše poena; dugo najavljivana i vrlo inspirativna Captain Marvel (Bri Larson) pojavljuje se samo nekoliko puta, i to kratko, kao deus ex machina sredstvo za rješavanje nerješive situacije.
Drama na relaciji smrtonosna Black Widow (Skarlet Johanson) i smrtno dosadni Hawkeye (Klint Barton) bi možda i vrijedila uloženog vremena da je bolje napisana. Ovako, užitak su dobili samo hardkor fanovi koje od početka pogađaju njihove sudbine.
U suštini, to ne važi samo za njih, već i za gomilu sporednih, letećih likova iz prethodnih Marvelovih filmova, komada 21. Ako ste se već zaljubili u „osjetljivu gomilu kamenja“, obožavaćete scenu u kojoj igra „Fortnite“, a pod uslovom da smatrate Tildu Svinton jednom od boljih karika filma „Doctor Strange“, oduševiće vas i njen blic-povratak – mala posveta skoro do finiša odsutnom liku Benedikta Kamberbača. Ako nijeste, neće vam ništa značiti njihov povratak.
Manjak vremena
Većina ostalih povratnika baš i nije tako upečatljiva. Dobro, pod uslovom da izuzmemo genijalno osmišljen i umetnut cameo „povratak“ pokojnog Stena Lija i krucijalnu scenu bitke prije čijeg ćete početka, tokom okupljanja vojnika, imati osjećaj da će se dogoditi epski, superherojski pandan Gandalfovom trijumfalnom dolasku u Helmov ponor.
Nažalost, taj osjećaj brzo nestaje. Kvare ga mutnjikavi efekti, nekoordinisana bitka, tupave replike i najiritantniji dodatak od svih: reklama za #MeToo u obliku Captain Marvel i još desetak žena koje je prate u boj u fazonu nije-ona-sama. Čemu ovakvi potezi? Braća Ruso su tvorci četiri najbolja Marvelova filma. Nema nikakve potrebe da kvare umjetničku viziju nesuptilnim komadima političke korektnosti. Jer, ovo je isto kao kad biste gledali odličan film isprekidan reklamama za paste za zube, uloške, internet pakete.
Kad malo bolje razmisle i ovi uvjereni u to da je „Endgame“ remek djelo i oni drugi, ne toliko oduševljeni sadržajem paketa, činjenica je da su ova tri sata centrifuge proletjela izuzetno brzo – ali i da je to premalo vremena za ovako ambiciozan zalogaj.
Kamo sreće da je Dizni odlučio da uloži u mini-seriju od sedam-osam epizoda u trajanju od 50 minuta. Tako bi spoj tri totalno različita filma (potresne drame a la „The Leftovers“, zabavne ali pomalo zbunjujuće pljačkaške epopeje i tranjave armagedonske bitke) otvorio dodatni prostor da brojni likovi prodišu.
Naravno, podrazumijevajući da bi scenario bio na nivou „Infinity War“ priče. Jer, džaba vam nizanje best of momenata iz 20 i kusur filmova ako svaki od njih ne prati vrsna replika i/li emotivni udarac.
Marija IVANOVIĆ
