Piše:
Zoran Rakočević
Serđo Leone upisao se u vječnost brojnim filmovima među kojima, naravno, najviše sijaju: „Za šaku dolara“, „Za dolar više“ i „Dobar loš zao“ – špageti trilogija nastala u rasponu 1964. do 1966, koja nije samo proslavila Klinta Istvuda kao ikonu Divljeg zapada, već je doprinijela revoluciji žanra demistifikujući kauboja kao „dobrog“ u dijagonali dobar-loš, dajući mu oljuđene, egoistične momente, psihologiju „čovjeka bez imena“.
„Bilo jednom na Rio Grandeu“ Leoneov je prvi, davno izgubljeni film. Smatra se da je nastao 1959, u periodu kad je asistirao velikim režiserima. Na neki način, riječ je o uvodu u „kaubojsku trilogiju“ koja ga je kasnije proslavila.
Zarobljeni školarci
Radnja se odvija u doba američko-meksičkog rata, koji je vođen oko pograničnih teritorija, koje i dan-danas razdvaja rijeka iz naslova. Hesus Himenes (Pablo Rodrigo Montenegro), zapovjednik meksičke vojne jedinice koja je sastavljena od „escoria“ - ljudskog šljama, uglavnom neorganizovanih bandita na konjima, zarobljava mali riječni brod školske omladinske jedinice Teksasa. Dok gleda zarobljene školarce, kamera ih kadrira redom.
Kameno Hesusovo lice, koje ide ne samo u krupan plan, nego čak u plan detalj. Skenira njegovu hladnoću i survost, dok se nakon toga u krupnjacima smjenjuju uplašena klinačka lica. Kasnije će Leone usavršiti upotrebu krupnih i detalj planova, ali i ovdje je u nekoliko navrata upotrijebljena da zaustavi brzinu vestern storija i psihološki oboji likove.
- Pendehos, pendehos... Šaljete djecu u rat. Svaka čast, Amerikanos, ali ja šaljem i nerođene bebe!
Hesus s osmijehom miluje po kosi suprugu Palomu (Dolores Gonzales), koju vidimo u srednjem krupnjaku, u poodmakloj trudnoći, ali naoružanu do zuba.
- Mislim na budućnost! Je li tako, Paloma? Dobrodošli kod vašeg novog patrona, Himeneza. Koji od vas smrdljivih žutokljunaca je zapovjednik ove jedinice?
Istupa jedan od nekolicine starijih (Robert Pim), čiji podbradak, obrastao bradom, dominira u krupnom planu.
- Ja sam... Poručnik... profesor Skotson. Ostavite moj razred - istupi jedan on nekolicine starijih (Robert Pim)
- Ućuti, svinjo debela! Gringos, pokažite mi što prevoze ovi jebeni pjetlići. Školski brodovi su uvijek puni iznenađenja.
Rever mrtvaka
Donose sanduke pune kukuruza, pšenice, hrane... Kolone vezanih dječaka gledaju kako Meksikanci pustoše njihov brodić. Leone se igra sa kadrovima, servira poetične slike pohare i tuge u nezrelim pogledima.
S druge strane, negdje dublje prema Albukerkiju, Laki Bo (Klint Voker) drži na nišanu lokalnog šerifa. Gledamo njegove plave oči i mlado lice puno sitnih ožiljaka, dok se šerif obraća ženama i djeci, jer su im muževi u ratu. Puca mu posred čela. Iskeženog lica, šerif pada. Laki Bo lagano ujaše među narod. Iščupa zvjezdastu značku sa mrtvakovog revera. Zagleda se u prestrašene žene i njihovu odojčad. Smješta značku na prsa, produžavajući dugački niz već prikačenih amblema.
- Sedma značka! Ja sam Laki Bo. Šerif u već sedam smrdljivih gradova doline Rio Grandea. Elefant But, Vilijemsburg, Trut end Konsekvenses, Kabalo, Oazis, Salem, sad i ovaj pasji Rok Kanjon. Vidjeli ste kako ciljam. Jesi li vidjela, dušice? Ha?
Dok se krijepi u salunu, opslužuju ga. Jednoj djevojčici baci novčić, i nešto šapne. Ona otrči. Dok Laki demonstrira pistolerovske sposobnosti, precizno pogađajući kante vode s prozora, djevojčica dovodi starca (Milton Šervud) ispečenog lica. Starina se preznojava.
- Starče, potreban mi je sagovornik, pravi muškarac. Jesi li još uvijek muškarac, kauboju, ili se pucaljka osušila?
- Sigurno...
- Brodić, to školsko sranje... Kad je prošao pored vašeg grada?
- Ne znam...
- Zavrnuću ti brkove za jaja... Imaš deset sekundi.
- Tamo su naši dječaci, zaboga...
Bijeli barut
Istog dana starac je visio ispred crkve, a Laki Bo održao prijeteći govor dajući rok do sjutra. Himenes je upregao dječake da poput robova utovaraju nešto na brod. Jedna od najljepših scena iz filma je ta scena utovara, dok Hesusovi marijači sviraju neku lokalnu popjevku.
- Tucano lišće koke, el profesor Skotson, direktno sa rančeva Čihuahue. Bijeli barut, stavlja se u nos.
Gringo pojašnjava sadržaj tovara vezanom profesoru, koji slini i bali u krupnom planu dok mu ovaj puni nozdrve.
- Šmrči i druži se s anđelima prije nego što te pošaljem među njih.
Nižu se scene stagniranog zapleta. Dok Laki Bo jaše prema jugu, obilazeći u mnogim scenama gradiće u kojima je uspostavio vlast i kažnjavajući ljude koji zaista nemaju pojma u kom pravcu je brodić otplovio, paralelno gledamo i nekoliko živopisnih scena u kojima se meksička hunta iživljava nad dječacima, dok Hesus sve zamućenijeg pogleda šalje konjanike da izvide situaciju, da li je pošiljka „bijelog baruta“ stigla do odredišta.
Zaplet je malo usporen, ali vrlo duhovit. Tenziju podiže pitanje što će biti s pošiljkom i zašto je taj brod zanimljiv srećnom kauboju. Do tada pratimo dešavanja u ratom zahvaćenoj zemlji.
Vojske se obračunavaju, pale se sela, vidimo scenu obračuna u krčmi iz koje srećni Laki Bo jedva izvlači živu glavu, a s druge strane i porođaj Hesusove golubice i puškaranje uz slavlje, kad gringosi u čast prinove poštede profesoru život, iako je htio da bježi.
Veliko puškaranje
Laki Bo konačno, nakon nekoliko dana i ko zna koliko projahanih milja kroz pustare i neugledne varošice, eskivirajući okršaje, krećući se vjerovatno suprotno od smjera traženog broda, a to mi ni ne znamo, stiže u uporište Hesusa Himenesa, čiji ga revolveraši hapse i dovode pred dona.
Hesus, otekao od slavljeničke sreće, misli da je američki vojni špijun i baca ga u potpalublje brodića koji se vratio iste večeri prazan, da pokupi novu pošiljku. Navaljuje američka vojska, odjednom se puca na sve strane.
Meksikanci se skupljaju uz obalu rijeke. Brane se iz rova, dok zarobljeni mališani utovaraju nove kontigente bijelog praha. Laki Bo im traži pomoć.
- Odvežite me, slinavi mamlazi!
Vršlja po brodu, tražeći neko skriveno mjesto, odvaljuje pregrade, lomi pod, sve dok u provaljenom dijelu palube ne pronađe vreću sa blagom, vrišteći od sreće.
Scene bitke se nižu. Amerikanci napreduju. Gine golubica, Hesus je oplakuje i sluđen osvetom, ide prsima na protivnika. Njihova smrt takođe je tretirana na poetičan način. Leone ih predstavlja uz notu empatije i sažaljenja, kadrovi tužnih očiju, pogođenih srca i velike tuge kao govore – pa i oni su ljudi, kao i ovi što su bolji od njih.
Prazna puca
Režiser potom naglo prekida sentiment: eksploziv pogađa brodić i sve odlazi u vazduh. Vidimo uzburkanu vodu kako se zabjeljuje od koke iz školskog broda. Ameri ne mogu da povjeruju sopstvenim očima dok zauzimaju brod. Ne samo što je tu cijela klasa njihove školske jedinice, zajedno sa svezanim poručnikom, profesorom Skotsonom, ne samo što je nabujali Rio Grande bijel kao kreč, već i prepoznaju Lakija Boa, „najodvratniju psinu od Misurija do Pacifika“.
- Visićeš s prvim pijetlovima, i to meksičkim ako treba!
Laki Bo poteže revolver, uzimajući za vrat jednog klinca i zaklanjajući se iza njega. Nekoliko američkih vojnika poteže pištolje. Gledaju se. Krupni plan. Drže se na milimetru života, u isčekivanju – ko će prvi da potegne. Smjenu ovakvih kadrova Serđo Leone razradiće kasnije, u završnoj sceni kultnog filma „Dobar, loš, zao“.
- Blefiram. Puca mi je prazna. Slobodan si, derane.
I u momentu kad su svi spustili pištolje i vratili ih u korice, uz osmijeh trijumfa nad barabom, Laki Bo u nekoliko poteza šalje po tane četvorici u čela i skače u rijeku koke sa vrećom plijena. Dok po mraku pliva, zatečeni vojnici pucaju za njim. Niko ga ne pogađa. Baraba je pobjegla. Kraj.
Nažalost, „Bilo jednom na Rio Grandeu“ ostao je u sjenci Leoneovih boljih filmova. Ideja da se poigra sa motivom šverca droge preko školskog brodića je nevjerovatna, ne samo kao kontrateža ratu koji je bjesnio na toj teritoriji, nego i kao i apsurdna slika ljudi na Divljem zapadu, čiji interesi prevazilaze velike državne teritorijalne planove.
Rat, doduše, jeste borba za dobra, ali ovdje oba kontrajunaka žele više, profit. Čini se da je film zbog toga, osim po Leoneovom eksperimentisanju sa planovima i kadrovima, koje je tek kasnije razvijao, nepravedno zaboravljen.
DIZAJN POSTERA: Srđa Dragović