Piše: Davor PAVLOVIĆ
Kada pomenete Vijetnam, većinaće odmah pomisliti na rat. Oni naklonjeni filmovima biće malo specifičniji: pašće im na pamet klasici kao što su „Lovac na jelene“, „Apokalipsa sada“, „Dobro jutro, Vijetname“, „Vod smrti“ i drugi. Njima biste teško mogli da objasnite da ova zemlja nimalo ne liči na mjesto na kom su Kristofer Voken i Robert de Niro odigrali onu čuvenu partiju ruskog ruleta, Robert Duval izgovorio rečenicu: „Volim miris napalma ujutru“, a Robin Vilijams vedrio i mračio dane američkih vojnika vodeći neponovljivu radio-emisiju...
Ipak, rat i sve u vezi sa njim jeste davna prošlostza Vijetnam, zemlju velike raznolikosti.
S jedne strane imate haotičnemultimilionske gradove, a s druge uspavana sela. Tu su velike plaže, ali i planine; ostaci komunističkog režima i idolopoklonstvo, ali i upliv liberalnog kapitalizma. I prije svega ljudi koji fascinantnom istorijom, hranom i pozitivnom energijom budesva čula.
Obrok od larvi
Nakon avionskog leta, mene i mog saputnika, sa kojim sam se uputio na ovo polumjesečno putovanje, dočekao je bučni Hanoj, glavni grad sa hiljadu lica i s enormno velikim brojem mopeda, na kojima se često voze i tri osobe. Na početku sam se pitao, kako se ti ljudi uopšte snalaze u saobraćaju, u kojem bi i Džejson Born imao problema i gdje se ne staje usprkos crvenom svjetlu na semaforu. Ali, brzo sam se navikao jer sve teče glatko i bez nervoze.
Ovdje ulice liče jedna na drugu,alilako ih je razlikovati zato što supodijeljene po vrstama biznisa. U svakoj dominira određena grupa proizvoda.Djeca se na njima igraju do kasno u noć, a žene natovarene lokalnim proizvodima patroliraju, pokušavajući da ih prodaju.
Ako se umorite, možete samo da sjednete pored jezera Hoan Kiem i uživate (na jezeru je ostrvce na kojem je stara kula Tap Rua). Kada ogladnite veliki je izbor hrane i to vrlo jeftine. Obroci se jedu na malim stolicama pored puta. Ima tu svega: od jaja, supe sa nudlama i obroka sa mesom, do ukusnog tropskog voća. Možete i da eksperimentišete, pa da probate larve, pacove i druge životinje.
Besplatno pivo
Svako ko dođe u Vijetnam morao bi da proba domaću kafu, običnu i onu sa jajetom (drugi svjetski izvoznik kafe i riže). Pivo je tek posebna priča. Jedno je od najjeftinijih na svijetu, a u hostelu ga možete dobiti besplatno za vrijeme „happy houra“.
Od istaknutijih građevina vrijedi posjetiti hram književnosti, kao i mauzolej „oca nacije“ Ho Ši Mina, čije tijelo je jedno od dvabalsamovana u svijetu. Drugo je ono Vladimira I.Lenjina, čiji kip takođe krasi ovaj grad. Za kraj dana, dobru zabavu pruža i neobično lutkarsko pozorište na vodi. Ova atrakcija je posebno zanimljiva zbog toga što su svi glumci ispod vode. Gledaoci mogu da vide samo lutke i muzičare sa strane.
Iz Hanoja se može ići na višednevni izlet u zaliv Ha Long i na planinu Sa Pa. Zbog nedostatka vremena, izabrali smo samomagični zaliv sa prekrasnim ostrvcima. Nije Džejms Bond za film „Sjutra nikad ne umire“, bez razloga izabrao ovomjesto pod zaštitom Uneska,niti su neke njegove lokacije slučajno izabrane za posljednju filmsku priču o King Kongu.
Za dva dana provedena u zalivu Ha Long, vozili smo kajak, družili se sa majmunima, kupali se i obišli Thien Canh Son, jednu od najljepših pećina koje sam vidio,a ovdje je žestoka konkurencija.Jeli smo i vrlo ukusnu hranu, pa čak i naučili praviti čuvene rolnice sa mesom i biljkama uvijene u rižin papir.
Tužni tenkovi
Za razliku od Hanoja i 20 prijatnih stepeni sa povremenom kišicom, približno 2.000 kilometara južnije dočekalo nas je nešto sasvim drugačije: 35 Celzijusa i visoki neboderi. Stigli smo u Sajgon!
Prvo što smo posjetili bio je Ben Thanh ili market, koji podsjeća na istanbulski Bazar. U njemu se nudi sve, od suvenira, peko garderobe, do hrane, a i okolina je puna malih restorana.
Kada smo kupili potrepštine, okrenuli smo se istoriji. Posjetane može proći bez prisjećanja na ratne užase koji su se dogodili u ovoj zemlji. Tako je Palata nezavisnosti ostala ista kao i 1975. godine. Ispred nje se nalaze dva tenka koja su upala u dvorište, a unutar nje prostorije u kojima je bio predsjednik Južnog Vijetnama, Ngo Dinh Diem.
Nedaleko odatle nalazi se i ratni muzej pun fotografija sa užasnim prizorima,ali isačuvanim dokumentima poput potpisanog mirovnog sporazuma.Posebno je bilo mučno gledati fotografije djece koja su rođena nakon rata sa različitim teškim fizičkim oštećenjima zbog hemijskih otrova. Neka od njih su pokušavala da prikupe pomoć crtajući ili svirajući.
Vino s kobrom
Srećom, ostatak obilaska bio je obojen ljepšim tonovima. Katedrala Notr Dam izgrada opere bili su uvod u moderan dio grada sa finansijskim centrom. Tu se ističe toranj Bitexco sa neobičnom arhitekturom. Hodajući gradom, često smo sretali ljude kako igraju jedan za nas nepoznat sport - „foot badminton“. Na terenu sličnom teniskom, preko mreže su prebacivali nogama loptu koja je veličine slične badmintonskoj.
U noćnim satima, grad dobijanovo lice, posebno ulica u kojoj se nalaze klubovi i mjesta za masažu. Sve proključa i oko vas se pojavi gomila turista, „lady boysa“ i kraljica noći, kao iulični pjevačikoji vukuzvučnike i pojačala. Ovdje svako ko nešto traži, može to da dobije - i to za male pare.
Jedan od najpopularnijih izleta je delta rijeke Mekong ili Majka rijeke. Na putešestviju rijekom i kroz džunglu, uz izvrsnu ženu kormilara, nijesmo sreli krokodila, ali nijesmo našli ni pukovnika Voltera Kurca. Zato smo vidjeli kako se ručno prave slatkiši od kokosa, probali voće kakvo u životu nijesmo vidjeli, ali mu ni ime zapamtili, jeli takođe do sada neviđenu ribu i popili rižino vino sa kobrom, za koje kažu da je afrodizijak.
Dogodovštine sa vodičima
Jedan od specijaliteta je i zmijino srce i njena krv u čašici, ali nijesmo uspjeli da ih nađemo i probamo. Tokom povratka sa ovog uzbudljivog dnevnog izleta (turisti koji ostanu više dana imaju priliku vidjeti riječnu pijacu), svratili smo da vidimo hram Vinh Trang sa tri ogromne statue Bude, jedne koja stoji i predstavlja budućnost, druge koja sjedi, kao sadašnjost i treće, ležeće kao predstavnika prošlosti. Osim statua Bude, u Vijetnamu se često mogu vidjeti simboli četiri svete životinje: feniksa, kornjače, zmaja i jednoroga.
Na ovom izletu, kao i na ostalima imali smo vodiče. Kako je strancima teško izgovarati njihova imena (više od trećine stanovnika ima prezime Nguyen), oni su sami birali nadimke po kojima ćemo ih zvati.
Kroz Deltu vodio nas je Keni, kroz Ha Long Bay Banana Man, a kroz tunele Cu Chi, Mr.Bean. Od posljednjeg nas je bilo i najviše strah, jer je bilo vidljivo da ima PTSP, ali njegova priča bila je vrlo zanimljiva. Nakon što su mu vjerenicu ubili Vijetkongovci, otišao je da služi američkoj mornarici i poslije se preselio u Ameriku. Stalno nam je ponavljao da ne vjerujemo u propagandu o ratu.
Tuneli od stotinjak kilometara kroz koje nas je vodioprolaze kroz šumu i vrlo su famozni. Međutim, ko ima problema sa klaustrofobijom ne bi trebalo da ulazi. Veoma su mali i uski,čovjek od 190 cm jedva može da se provuče. Osim tunela, tu su različiti oblici zamki, koje su koristili kako bi preživjeli. Tako su i bombe koje padnu, a ne eksplodiraju, rezali i barut koristili da naprave svoje.
Plaža i luna park
Preostalih nekoliko dana proveli smou pokretu kroz središnji dio zemlje. Prva stanica je bio Nha Trang. Ovaj grad iskoristili smo da uživamo u jednoj od najljepših pješčanih plaži. Interesantno, Nha Trang izgleda poput ruske kolonije. U svakom kutku čuje se ruski jezik i postoje turističke agencije na ćirilici.
Na putu dalje, našli smo se u Da Nangu. Željeli smo da vidimo Zlatni most, koji se nalazi na Ba Na Hillsu u sklopu zabavnog parka i izvan je grada. Da Nang krasi i jedna od najpopularnijih turističkih destinacija, China beach, gdje su američki vojnici odmarali za vrijeme rata.
Jedini način da se dođe na„brda“, na 1.500 metara na planini Nui Chua, jeste žičara, koja je po Ginisu najduža i najviša žičara na svijetu na jednoj žici. Vožnja je zapanjujuća i strma, ali sa prekrasnim pogledom. Odličan prijedlog za nove avanture Itana Hanta.
Divovske ruke
Na kraju smo stigli do impresivnog mosta od 150 metara koji povezuje francusko selo i „Baštu ljubavi“. Najfascinantnija stvar u vezi sa njim su divovske ruke koje ga podižu. Kako su nam objasnili, one predstavljaju ruke boga planine, a most žutu svilu, koja je pomogla mještanima da pronađu Thien Thai ili Raj.
„Bašta ljubavi“ je takođe nezaobilazna destinacija. Riječ je o devet različitih vrtova sa različitim pričama arhitekture i cvijeća. Tu se nalazi i Linh Ung, jedna od najznačajnijih pagoda u Vijetnamu i 27 metara visok kip Bude. Kada želite da napravite pauzu pravo mjesto je vinski podrum jedinstvene strukture, koji je iskopan kroz planinu.
Putovanje je brzo prošlo, a s obzirom na to da nam je ostalo još mnogo toga da vidimo, obećali smo da ćemo se u dogledno vrijeme vratiti. Tako nećemo reći zbogom, već: „Do skorog viđenja, Vijetname!“
Izlazak sunca na Angkor Vatu
Od Sajgona do Kambodže putovali smo spavaćim busom. Kada smo stigli, neizbježni prvi utisak bili su prljavština i veliko siromaštvo, ali trebalo bi reći da smo obišli samo Siem Reap.
Brzo smo pronašli vozača tuk-tuka, kako bi nas u ranim jutarnjim časovima odvezao da vidimo nestvarni izlazak sunca na Angkor Vatu.Ovaj hram će svim filmofilima biti asocijacija na Anđelinu Džoli i serijal o seksepilnoj istraživačici grobova Lari Kroft, međutim ona je skakutala po drugom hramu, poznatom kao „Tomb Rajder“. Vong Kar-Vai snimio je čuvenu završnu scenu filma „Raspoloženi za ljubav“ na ovom mjestu, kada Toni Leung šapuće tajnu kroz rupu u hramu. Mnogi, koji dođu na ovo mjesto, a vidjeli su film, pokušavaju da pronađu tu rupu, što je gotovo nemoguće, a da li je to nekom pošlo za rukom, nijesmo saznali.
Jedan dan za obići sve hramove Angkora nije bio dovoljan, a nas je pratila nesnosna vrućina. Ipak, uspjeli smo da vidimo približno 15. Osim Angkor Vata, najsnažniji utisak ostavili su Ta Prohm, hram sa ogromnim stablima, Bayon sa kamenim licima i jedan okružen vodom.
Pauze između penjanja i silaženja stepenicama hramova iskoristili smo za razgovor sa vodičima koji su nam otkrili da Kambodžanci po tradiciji ne smiju da imaju seks prije braka, pa se svi žene/udaju već sa 16 godina, da bi do 20 imali nekoliko djece. Sa upalom mišića napustili smo hramove i Kambodžu, nemajući vremena za „polja smrti“ u Phnom Penhu.
