Nikada nije bila tačnija tvrdnja Josifa Staljina da je smrt jednog čovjeka - tragedija, a smrt miliona – čista statistika. Koliko god crna bila vijest koja u datom trenutku zavija planetu, ipak je često svedena samo na niz statusa i tvitova. Zaboravlja se već narednog dana, ako ne i sata – ma koliko žrtava odnijela sa sobom.
Zbog toga je teško snimiti film ili seriju o katastrofi epskih razmjera na nekom udaljenom mjestu, a učiniti je ličnom, intimnom, toliko bliskom, da je gledalac osjeti kao svoju. Teško jeste, ali ne i nemoguće. Jer, baš takva je mini-serija „Chernobyl“ u produkciji HBO i Sky Atlantic.
Teške brojke
Najveća ekološka katastrofa dogodila se 26. aprila 1986. godine u Pripjatu, u Ukrajini, kada je eksplodiralo jezgro nuklearne elektrane „Vladimir Ilič Lenjin“, poznatije kao „Černobilj“. Radioaktivni oblaci prekrili su skoro cijelu Evropu, uključujući i Jugoslaviju. No, sluge državnog aparata ćutale su o nesreći čak tri dana i tajili bi je i duže da švedski naučnici nijesu podigli uzbunu izmjerivši visok stepen radioaktivnosti iznad svoje zemlje.
Tada je ozračeno više od 8,4 miliona stanovnika Bjelorusije, Ukrajine i Rusije, među kojima 600.000 vatrogasaca, vojnika, službenika i neslužbenih lica koja su pokušala da saniraju posljedice kataklizme. Više od 404.000 ljudi iseljeno je iz domova. Posljedice do totalnog iseljenja Pripjata i zatvaranja nuklearne elektrane postale su katastrofalne. Rađala su se djeca sa ogromnim deformitetima i smetnjama u razvoju, a stotine hiljada obolijevale su od raka, leukemije i brojnih drugih bolesti.
Statistika, reći će Staljin. No, nije baš tako, makar ne kada se černobiljskim brojkamabavi autor poput Krega Mazina, koji je najpoznatiji po – vjerovali ili ne, muzičkim spotovima za Madonu i tupkastim komičnim franšizama „The Hangover“ i „Scary Movie“.
Srce tame
Kreator i scenarista petodjelne serije, čije su dvije epizode od 60 minuta dostupne na HBO GO, pristupio je temi bez greške, više nego svjestan da nije poenta da pokaže istorijsko zaleđe Černobilja, već da servira anatomiju ove noćne more i pokaže gledaocima da žive u doba kada bi se, ne daj Bože, ovakve katastrofe mogle ponavljati. Da, ponavljati – zbog zemljotresa (Fukušima!), mogućnosti nuklearnog rata, terorizma, potencijalne ljudske greške. I to ne tamo nekim udaljenim ljudima, već meni, tebi, nama.
Kako zadovoljiti zdravu morbidnu radoznalost onih koji decenijama slušaju o černobiljskim hororima, a izbjeći senzacionalizam? Kako povjeriti „sovjetski posao“ zvjezdanoj glumačkoj ekipi, a dobiti autentičnu atmosferu? I kako, prije svega, ne ugušiti gledaoce kompleksnom temom, a natjerati ih da obrate pažnju na svaki detalj, kao da im životi zavise od toga?
Mazin ima jedinstven odgovor na ova pitanja: sve ovo i mnogo više od toga možete da postignete ako smjestite gledaoce pravo u srce tame. Ako napišete, režirate, snimite, glumački usmjerite i udesite ovu priču do toliko sitnih detalja, da oni koji se nalaze ispred malih ekrana imaju osjećaj kao da su ubačeni u vremeplov i poslati u Pripjat. Kao da u ustima imaju komad metala. Kao da ne mogu da dišu od otrovnog, crnozelenog neba koje im pada na glavu. I kao da su toliko ozračeni, da će istog trena početi da povraćaju žuč i bljuju krv...
Suština nesreće
„Chernobyl“ možda žanrovski pripada istorijskoj drami, ali vjerujte – riječ je o čistom, šokantno preciznom hororu. I to ne filmskom, nego stvarnom, životnom. Onom koji u krvotok ubrizgava male, rasklimatane, umiruće podmornice pune užasnog iščekivanja.
Već znate posljedice katastrofe dok gledate dječicu kako se igraju sa pepelom u snijegu. Svjesni ste da će u jednom trenutku početi da se vide i nijeste spremni za to. Ali, još manje imate volje da odvratite pogled.
Da je ova mini-serija suštinski bliža dokumentarnoj nego igranoj formi, najbolje govore reakcije gledalaca koji su osjetili sovjetski režim. Potražite ih onlajn. Svaki do posljednjeg je oduševljen Mazinovom preciznošću. Pojedini ne mogu da vjeruju da je mnogo bolje ulovio suštinu černobiljske nesreće nego režiseri sa njihovog podneblja. I da serija sa zvijezdama kao što su Stelan Skarsgard, Džared Haris i Emili Votson izgleda kao autohtoni proizvod.
Glumci su, kao što se to i očekivalo, obavili posao bez premca. Skarsgard i Haris blistaju kao sukobljeni saradnici – političar Boris Ščerbina i naučnik Valeri Legasov inspirisani stvarnim ličnostima, a Votson sa lakoćom igra Ulanu Kanjuk, izmišljeni lik zasnovan na nekoliko naučnika koji su istraživali uzroke eksplozije u elektrani.
Pravi heroji
Smještajući gledaoce u srce užasa Mazin je servirao tri stvari: emociju, informaciju i naravoučenije. Prvo, omogućio je gledaocima da osjete težinu nesreće kroz intimizirane priče običnih ljudi, poput vatrogasca Vasila (Adam Nagaitis) i njegove trudne supruge Ljudmile (Džesi Bakli). Njihov odnos je najpotresniji, najdirljiviji i najviše „gledaočev“ – ali nije jedini. Ima tu još mnogo vinjeta od kojih srce puca napola.
Drugo postignuće, informacija, u direktnoj je vezi sa činjenicom da živimo u doba dezinformacija, kada bismo morali da znamo nešto o kataklizmama ovog tipa ako bi nam se dogodile. „Chernobyl“ je u tom smislu više nego precizno svjedočanstvo o svim tačnim i pogrešnim koracima napravljenim tokom spašavanja Pripjata i saniranja posljedica nesreće.
Samim tim što je realističan, ovaj TV dokument daleko je od romantizovane stvarnosti u kojoj se na svakom koraku nižu „filmski“ herojski podvizi. Jer, ljudi koji su dali sve od sebe da sačuvaju milione života nijesu heroji. Odnosno, postali su i heroji i žrtve samo zbog toga što su radili svoj posao, što su se borili protiv nepobjedivog, nevidljivog neprijatelja. Nema ljepšeg i realnijeg odavanja počasti od ovog.
Treći podvig za sada emitovanih epizoda, koje obećavaju fantastičan komplet i jednu od najboljih serija 2019, jeste poruka strašnija od černobiljske radijacije: politička arogancija nekada može da postane toliko velika, da zbog nje ljudski život više ne vrijedi ni pišljivog boba.
Postoji mala opasnost da će Mazin u nastavku pasti u zamku pretjeranog uzdizanja demokratije, ali čak ni to ne bi moglo da naruši utisak o dvije epizode u kojima je precizno secirao političko zataškavanje, manipulacije i laži u socijalizmu tog vremena. Jer, kad se svaka greška vlade klasifikuje kao povjerljiva, nema slobode informisanja, mase mogu da se manipulišu kako se „ne bi potkopali plodovi društvenograda“ i nacija je opsjednuta time da ne bude ponižena – neminovno je da stradaju milioni.
Slika aparata
Male-velike stvari čine „Chernobyl“ blistavom serijom. Na primjer, lik glavnog inženjera elektrane Anatolija Dijetlova (Pol Riter), koji sve vrijeme ignoriše izvještaje službenika i izdaje naređenja kao da je riječ o običnom problemu, a ne o ekološkoj kataklizmi.
U jednoj sceni, dok viče na jednog od zaposlenih, uvjeravajući ga da jezgro nikako nije moglo da pukne, da je i dalje tu – Dijetlov naglo povraća po stolu i brzinski kaže: „Izvinjavam se“, pokušavajući da ostane na nogama. Naravno, ne izvinjava se zato što je shvatio da nije u pravu i da je cijele noći i jutra bio izložen smrtnoj dozi zračenja, već jer se pravi da je povratio sam od sebe, ničim izazvan, napravivši neprijatnost kolegama.
Da li postoji bolja slika apartčika, samo još jednog kotura državnog mehanizma, slijepog poslušnika, konformističkog navijača režima? Možda, ali je svakako rijetka u zapadnjačkim projektima koji donose priče o toliko puta karikiranim i stereotipiziranim socijalistima.
Rijetka je zbog toga što većinu autora sa Zapada ne zanima istina, već samo lakoprodajna priča sa bijelim i crnim figurama, poprostačenim negativcima i pozitivcima. „Chernobyl“ to nikako nije, jer njenog autora zanima isključivo istina. Zbog toga će vjerovatno i biti upamćen kao jedan od najboljih serijala 2019. godine.
Marija IVANOVIĆ
