Na sceni će im se pridružiti regionalni, ali i domaći džez muzičari: Vladimir Maraš - klavir/ klavijature, Vasil Hadžimanov - klavir/klavijature, Vladimir Krnetić - truba, Milorad Šule Jovović – gitara i Pippo Corvino - gitara. Ista ekipa muzičara nastupiće i preksjutra, takođe u 21 sat, u atrijumu Kapital plaze u Podgorici. U intervjuu za Pobjedu, organizator festivala u Crnoj Gori i direktor izdavačke kuće Rabbit Records, Vladimir Maraš govori o ovogodišnjem festivalu i džez sceni.
POBJEDA: Ambijent u kojem nastupaju muzičari, na otvorenom prostoru, svakako nije nevažna stavka u organizaciji festivala, pa u tom smislu što će sve novo donijeti promjena lokacije, tačnije prvi koncert u Porto Montenegru?
MARAŠ: Potpuno ste u pravu. Četvrta godina kreće premijerno iz potpuno novog prostora. Potpuno novog, ali zaista izazovnog i kreativnog. Domaćin jeste predivno naselje Porto Montenegro u Tivtu i s ponosom ističemo tu novu saradnju, iskazanu kroz njihovu želju da nam ponude minimum trogodišnje partnerstvo. Sa već uspostavljenim partnerstvom sa kompanijom The Capital Plaza, koja je naš strateški partner od prve zamisli o festivalu, onda već možemo reći da su ovo dvije lokacije na kojima će se Made in New York Jazz Festival Montenegro zadržati makar koju godinu. Promjena lokacije za premijerni koncert u okviru festivala donosi svima novu kreativnu energiju, novi audio-vizuelni doživljaj spektakla koji je u najavi. Svakako, sklopile su se kockice i s nestrpljenjem očekujemo izlazak na Sinhro stejdž u Porto Montenegru.
POBJEDA: Publika je već navikla na vrhunske muzičare i program koji zadovoljava prilično raznorodne ukuse ljubitelja kvalitetne muzike. Što su ključne karakteristike ovogodišnjeg programa?
MARAŠ: Kako ste i primijetili, trudimo se da odaberemo iz bogate riznice džez repertoara kompozicije koje su poznate širem auditorijumu, ujedno su uvijek inspirativne za izvođače. Ove godine ćemo akcentovati jednu džez eru koju su obilježili Art Blakey i Jazz Messengers, prošetaćemo ambijentima koje su kreirali Pat Metheny i neponovljivi Toots Thielemans, a završićemo bržim džez fank originalnim repertoarom, koji će nam izvorno dočarati Bil Evans i Leni Vajt, ikone i stare i moderne svjetske džez scene. Dakle, definitivno za ne propustiti!
POBJEDA: Odabir gostujućih muzičara sigurno nije slučajan, a za razliku od prethodnih, ove godine festival nudi čak dvije glavne zvijezde festivala - saksofonistu Bila Evansa i trostrukog dobitnika Gremija - bubnjara Lenija Vajta. U čemu vidite njihov najveći značaj za džez muziku?
MARAŠ: Svaki na svoj način, odavno su upisali svoja imena u Hall of Fame svjetske džez muzike. Majls Dejvis, Herbi Henkok, Džon Meklaflin, Majkl Frenks, Mik Džeger, Deni Gotlib, Rendi Breker (bio zvijezda premijernog izdanja festivala u Crnoj Gori), Medeski Martin & Vud, Denis Čembers, Majk Stern (gost druge festivalske godine), Viktor Bejli, Čak Leb.... Je li dovoljno? Uz sva ova imena Bil Evans stameno i ravnopravno stoji kao saksofonista koji je snimao ili svirao sa pomenutim legendama. Više od 20 albuma i bezbroj drugih ostvarenja dovoljan su dokaz da se radi o živoj legendi džez muzike. S druge strane, za razliku od saksofona kao solističkog instrumenta, teško je napraviti sličnu karijeru kao bubnjar. Ali Leni Vajt je uspio. Dobitnik je čak tri Gremi nagrade. Zovu ga i ocem džez fjužn žanra. Čik Koria i njegov projekat Return to Forever (7 izdanja) izbacili su Vajta u orbitu modernih džez tokova. Do danas, uspio je da se zadrži na toj visini, ne bez razloga. Dakle, Čik Koria, pa pazite sad... Gato Barbieri, Azteka, Ron Karter, Stenli Klark, Al di Meola, Čaka Kan, Fredi Habard, Džo Henderson, Baster Vilijams, Majls Dejvis (legendarni album Bitches Brew), Vajtovih je bubnjarskih ruku djelo.. Idemo dalje... Manhattan Project, Mišel Petrućijani, Markus Miler, Keni Geret, Džako Pastorijus... ne mogu više zaista, a ujedno eto i odgovora na Vaše pitanje... Ako ovo nije dovoljna motivacija za svakog ljubitelja, ne samo džez, već muzike uopšte, onda ništa. Svakako, znam da bi u svakom svjetskom centru ovakav program bio preporučen kao najmanje koncert mjeseca.
POBJEDA: Na sceni sa stranim muzičarima, pored Vas, nastupiće i nekoliko dobro poznatih crnogorskih i regionalnih muzičara. Jedino novo lice je Filip Gavranović, koji u Austriji već duže nastupa pod pseudonimom Pippo Corvino. Što je sve potrebno da bi neki domaći muzičar dobio šansu da nastupa na ovom festivalu?
MARAŠ: Festival i njegova uređivačka struktura nijesu prijeki sud. Uvijek treba imati na umu da se mora voditi računa o minimumu kvaliteta koji odavde moramo ponuditi najvećim džez muzičarima današnjice. S tim u vezi, Šule Jovović je odavno poznato ime američkom partneru i sa zadovoljstvom mogu reći da on neće svirati na nekom Made in New York Jazz Festivalu samo kada, i ako bude imao neku drugu, mnogo važniju obavezu. Tu su naravno naši provjereni prijatelji festivala Vasil Hadžmanov i Vladimir Krnetić, trubač, solista beogradskog Big benda. Što se tiče našeg Filipa Gavranovića, koji gradi uspješnu međunarodnu karijeru u Austriji pod pseudonimom Pippo Corvino, bilo je potrebno da ga preporučim Njujorku. Nije prošlo mnogo, stigla je potvrda o njegovom učešću, što je nesumnjiv dokaz da se radi o momku koji zaslužuje tu scenu. Svakako, sve ovo zaloga je budućim džez umjetnicima koji će ponići u Crnoj Gori. Kćerka našeg Šula Jo vovića, Sara, najmlađi je crnogorski student na prestižnom Berkli muzičkom džez koledžu u Bostonu, pa su ovakvi festivali uvijek idealna odskočna daska za mlade ljude poput nje ili Filipa. U suštini, to i jeste poenta ove crnogorsko-američke saradnje. Ovo bi trebalo da ohrabri sve mlade džez muzičare da se maštanje o najvećim svjetskim pozornicama i saradnja s najvećim svjetskim džez legendama ne mora okončati buđenjem. Sa festivalom poput ovog našeg, snovi vrlo lako mogu da postanu java. Kako festivali budu prolazili, očekujem da učešće mladih crnogorskih džez snaga bude još značajnije.
POBJEDA: U noći između dva koncerta, u džez klubu „Sejdefa“ nastupiće Jelena Jovović i Jazz Junction. Na koji način bi je preporučili publici?
MARAŠ: Ove godine, naše gore list, Jelena Jovović koja živi i radi u Beogradu, promovisaće svoj album prvijenac „Heartbeat“. Iako joj je album prvijenac, Jelena je iskusna „džez mačka“, sa toliko specifičnim vokalnim izrazom i nevjerovatnom energijom koja plijeni. To je proizvod u rangu modernih svjetskh džez tendencija, a potvrdu tome daje činjenica da se numere s njenog albuma vrte na svim važnijim džez radio-stanicama širom Evrope i Amerike. Sa svojim bendom koji čine Vasil Hadžimanov - klavir, Vladimir Kostadinović - bubnjevi, Milan Nikolić - bas i Rasto Obradović - saksofon, Jelena će imati crnogorsku klupsku premijeru, koja će se, ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, završiti spontanim džem sešn programom u kome će učestvovati neki od umjetnika koji nam dolaze na Made in New York Jazz Festival. Dakle, još jedan program za ne propustiti. Mislim i da je ostala još poneka ulaznica, pa oni koji to nijesu, neka ne čase časa do „Sejdefe“ za svoj primjerak.
POBJEDA: Crna Gora je već postala džez destinacija o kojoj se priča, zahvaljujući prije svega velikim džez zvijezdama poput Rendija Brekera, Majka Sterna i Dejva Vekla. Kako biste voljeli da ovaj džez festival izgleda za njegovu desetu godišnjicu?
MARAŠ: Vjerujem da je nemoguće izmjeriti značaj „dobrog glasa“ koji iz Crne Gore u Ameriku i Evropu ponesu naši gosti, učesnici festivala. Do sada je kroz festival prošlo više od 40 umjetnika sa svih meridijana i vjerovali ili ne, s vremena na vrijeme se svi jave, da pitaju kako nam ide, jesmo li zadovoljni i kako bi mogli da nam budu pri ruci. O njihovom uticaju u svijetu džez muzike suvišno je trošiti riječi, ali sam siguran da Crna Gora brzo biti prepoznata upravo po Made in New York Jazz Festivalu. Crna Gora je uradila što je do nje - lijepa je da ljepša biti ne može. Na nama je da je sačuvamo, oplemenimo i predstavimo svijetu na najbolji mogući način. Ovaj festival, vjerujte mi na riječ, upravo to i čini, a tek je počeo! Za desetu godišnjicu, iskreno, želim da imamo makar pet festivalskih dana, možda i još neku lokaciju više, nekoliko masterclass programa sa prepunim prostorima u kojima se mladi crnogorski muzičari grabe za razgovor sa, recimo, Herbijem Henkokom, Čikom Koriom, Džoom Skofildom ili Esperancom Spalding. Vjerujte mi, nije nerealno. Ali prvo da prođemo kroz iglene uši pete festivalske godine, na kojoj, vjerovali ili ne, radimo paralelno sa realizacijom ovogodišnjeg festivalskog izdanja.
POBJEDA: Je li realno gledati toliko daleko i biti siguran da džez, taj prilično nepopularan žanr na Balkanu, ima budućnost u Crnoj Gori?
MARAŠ: Shvatam poentu pitanja, ali ako dozvolite, rekao bih sve to malo drugačije, da ne kažem, manje bolno. Džez nije nepopularan na Balkanu, džez jednostavno nije bio dostupan. Nije mu data šansa da se prirodno izbori za svojih 15-20 odsto populacije koja je u svjetskom prosjeku. Stvari se u Crnoj Gori malo brže mijenjaju nego u regionu po tom pitanju, a ciljna grupa koja prati džez festivale po cijelom svijetu, tek je počela da saznaje za nas. Ako Made in New York Jazz Festival nastavi da živi u Crnoj Gori, a nema razloga da tako ne bude jer smo male boginje uspješno preležali, siguran sam da će se pozitivni efekti ovog festivala valjano odraziti i na najbliže komšije. Na kraju krajeva, ove godine imamo upite za ulaznice iz Hrvatske, Srbije, Albanije, Bosne i Hercegovine i Makedonije, tako da se dobar glas o festivalu širi na najbolji mogući način. Da zaključim, džez ima budućnost u Crnoj Gori. Made in New York Jazz Festival je tu da tu ljubav učini realnijom i dostupnijom. Što se našeg doprinosa tome tiče, mi smo ispunili svoju misiju. Na kraju, ko nije, neka požuri do „Sejdefe“ ili „Hard rok kafea“ u Podgorici, ili kancelarije TO Tivat i „Yacht kluba“ u Porto Montenegro u Tivtu za svoju ulaznicu za neki od koncerata. Neće zažaliti.
