Piše:
Vladimir Maraš
U jeku organizacije četvrtog Made in New York Jazz Festivala u Crnoj Gori, sjetih se jednog detalja, takođe u vezi sa istom tematikom, a tiče se nas, svih nas u Crnoj Gori. Taj primjer toliko slikovito pokazuje odnos snaga na tržištu i našu sistemsku spremnost da stanemo rame uz rame sa nekim drugim, prije svega većim tržištima.
***
Bila je druga godina festivala, a zvijezda koja nam je priredila nezaboravne momente na gitari zvala se, tačnije zove se i sad, Majk Stern. Kao što je manje-više svima poznato, neposredno pred dolazak, svaki ozbiljan umjetnik će vam poslati svoju rajder listu (rider list), što bi ukratko značilo listu tehničkih zahtjeva. Stern je poslao sasvim očekivani rajder, koji šalje svima, na svakoj lokaciji gdje nastupa. On obično sadrži dva identična gitarska pojačala marke Fender Twin Reverb. I dvije obične stolice ili dva postamenta te visine da bi ta ista dva pojačala popeo na odgovarajuću visinu. I ništa više. Kad sam to pročitao, pomislio sam - ništa lakše. I onda krenuo da tragam za pojačalima. Da skratim, u cijeloj Crnoj Gori našao sam ukupno tri. Dakle, u skladu sa produkcijskom logikom, glavna zvijezda ne smije ostati bez jednog od ta dva pojačala, pa je logično bilo imati jedno viška, za svaki slučaj. Dakle, svi funkcionalni Twin Reverbi u Crnoj Gori, bili su na jednom mjestu. Sjetih se „malo rukah, malena i snaga“...
Kako to obično biva, na prvoj probi, krepalo je jedno od ta dva pojačala i ona zlatna rezerva odjednom je postala neizostavni dio binske opreme. Kada sam u trenutku krepavanja pojačala Sternu pokušao da objasnim da smo od tog trenutka bez rezervnog pojačala, imao sam utisak da me nije shvatio. Rekao mi je nešto poput:„Ali to je Twin Reverb, vjerovatno imate toga na tone?!“ Nije shvatio đe je došao. Nije shvatio da sam istresao svaki muzičarski ćošak ne bih li našao ta tri, od kojih jedan od tog trenutka nije bio u funkciji. Mislim se, lako je tebi, ti u Njujorku imaš 17 ovakvih po kvartu, a mi tri u državi. Završilo se to veoma lijepo, jedan vispreni momak iz Budve, zaljubljenik u muzičku opremu, osposobi ga brzo pa smo za vrijeme trajanja festivala, ipak imali rezervno pojačalo.
***
Sve ovo govorim zbog još jednog rajdera koji mi pristiže iz Njujorka, za potrebe trostrukog dobitnika Gremi nagrade, vrsnog i legendarnog bubnjara Lenija Vajta. Čovjek je tražio vrlo specifičnu marku bubnjeva. Neka to, nego je tražio i specifične dimenzije pojedinačnih komponenti tog specifičnog bubnja. Kako nijesam bubnjar, nijesam odmah digao paniku, već sam krenuo da zovem kolege bubnjare iz Crne Gore, regiona, a kako su prolazili dani i iz Evrope, ne bih li došao do nekoga ko mi može pomoći i ponuditi adekvatan set bubnjeva za potrebe festivala. Kako sam kome pričao što mi treba, tako sam nailazio na skoro pa istu reakciju – „Auuuu, a đe baš tu marku, a tek đe te dimenzije!“
Vrijeme je prolazilo, Crna Gora je polako ispala iz igre, pa sam pokušao na internetu. I gle čuda, nađoh jedan upravo po mjeri i rajderu Lenija Vajta, samo sve to bješe s jednom manom - nađoh ga u Londonu. Onako očajan, poslah imejl i ako mi vjerujete - odgovorili su mi u roku od 15 minuta. Tako je, 15 minuta. Potvrdili su da imaju traženi set, rekli mi iznos svih troškova po pitanju iznajmljivanja (od koga mi se kapica zavrćela), ali na kraju, srećom po mene, bješe zauzet za traženi period. A i da nije, kad im rekoh za đe mi treba, dosta skeptično coktahu u onu slušalicu... Mislim se, opet „malo rukah malena i snaga“...
I kad sam već izgubio i posljednju nadu da ću uspjeti, i kada sam već počeo s pisanjem draft pisma u kome kukam, izražavam žaljenje ali i nadu da možda gospodin Vajt može ponuditi i neku alternativnu marku instrumenta, stigao je imejl od njega u kome sugeriše upravo to. Takođe vrhunski instrument, ali iz game bubnjeva kojih ima mnogo više na tržištu Balkana. Laknulo mi je, a zahvaljujući dragim ljudima i prijateljima festivala iz Beograda i Kraljeva, kraljevski set bubnjeva biće na ovogodišnjem Made in New York Jazz Festivalu u Tivtu 14. juna i Podgorici 16. juna.
***
Ova dva primjera slikovito pokazuju koliko smo sistemski nespremni za velike stvari. I koliki je značaj ovog festivala za buduće generacije mladih crnogorskih džez umjetnika. „Malo rukah, malena i snaga“... Ali ipak, zajedno možemo sve. Manje je važno da li ruka pomoći stiže iz Ljubljane, Beograda, Zagreba ili Sarajeva, ali sve ovo još jedan je dokaz da umjetnost nema granice. Da ih nikada nije ni imala. I da ih nikada neće i ne može ni imati. A na nama u Crnoj Gori je da unutar svog sistema postanemo konkurentni za velike domete. Ne treba tu mnogo novca, možda treba postojeće budžete pametnije trošiti, voditi malo više računa o daljoj, ne samo o bliskoj budućnosti, jer „ko na brdo ak' i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom“.
