,,Svi blistamo kao zvijezde, prije nego potonemo“ - odzvanjalo je u Everlastovoj glavi, kao impuls na mašini koja mu je hvatala slab puls u bolničkoj sobi. Sa 29 godina jednog jutra probudio se sa cijevi u ustima. Nije mogao ni da otpljune na riječi ljekara, koji mu je govorio da je sretan što je uopšte preživio težak srčani udar.
Santana je na njegova vrata stigao dva mjeseca kasnije. „Treba mi lagana pjesma, nešto lično i da malo iskorači iz latino priče“ - definitivno nije poziv koji je očekivao jedan neobični bluzer sa akustarom i stihovima koje je valjao u hiphop maniru. A stihove za „Put Your Lights On“ je taman završio...
Stazama drugih
Everlast to nije znao, ali Karlos Santana je tada, krajem devedesetih, pokucao na mnogo vrata gdje ga sigurno nijesu očekivali. Skoro 30 godina jurio je hit. Iz bonance treperavog meksičkog popodneva, razboljenog gitarskog derta, sna na paperjastim oblacima marihuane, izvukla ga je sopstvena kriza srednjih godina. Tri decenije bez hita, žuljalo ga je u cipeli. Tada je Karlos odlučio da se u potragu prepusti vođen stazama drugih ljudi.
Na putu do izlaska ploče „Supernatural“ objavljene prije dvije decenije, 15. juna 1999. godine, bilo je potrebno mnogo povjerenja. Santaninog i njegovih producenata - da će ljudi iz potpuno različitih miljea i senzibiliteta uspjeti da isporuče njemu dosljedne i njega dostojne pjesme. I petlje - da se pred očima publike i kritike pojavi sa 13 pjesama od kojih devet „nose“ drugi ljudi!
U igri u kojoj se samo naizgled postavio kao prva sporedna uloga, Santana je bio užasno izbirljiv. Album je pripreman godinama, odlagan mjesecima. Hip-hop zvijezdi Vajklifu Džinu je, na primjer, vjerovao - pa je „Maria Maria“ odmah planirana kao centralna pjesma ploče. Ali, Robu Tomasu uopšte nije.
- Kakva crna „Smooth“, šta hoće ovaj klinac! Nema u ovoj pjesmi grama istine. Još je iskopirao jednu moju staru melodiju koju nikad nijesam volio, a taman sam je zaboravio - bio je Santanin komentar na demo snimak, dok se producent Klajv Dejvis hvatao za glavu jer su svi rokovi za objavljivanje probijeni... Tomas nije smio zucnuti, da je to „smooth“ (eng. „glatko, lagano“) za njega bila samo i uvijek Santanina muzika.
Savršen momenat
„Supernatural“ je rezultat jednog prijateljstva. Taj isti Klajv Dejvis krajem šezdesetih zaradio je lijep novac od Santanine muzike. I strašno mu se dopadao taj Meksikanac kojeg gitara drži negdje ni na nebu ni na zemlji, među javom i snom. Osjećao je da mu je dužan, ne jedan nego deset hitova.
Klajv Dejvis je takođe vjerovao u savršen tajming. A tada, krajem devedesetih, u vremenu uzleta Dženifer Lopez, Agilere, Marka Entonija, tog visokog talasa sa Kariba koji je šumorio na sočnom kastiljanskom - bio je savršen momenat za Karlosa. Santana, naftalinska rok-zvijezda sa šmekom džungle Jukatana, LSD-a, melanholijom okeanske tuge što u oči sipa sitan pijesak afričke pustinje... Dejvis je računao i na kolektivno podsvjesno, osjećaj krivice - jer kako je samo Amerika smjela zaboraviti Karlosa!
Santana bi svakog drugog odbio, ali ne i Klajva - da samo jednom uđe u studio i otpjeva to sa Robom Tomasom. Da ploči podari malo drugačiji singl, koji će biti moderan, čist, destilovan eros sastrugan sa pločnika Harlema, tog latino epicentra Njujorka. I Santana i Rob Tomas su se godinama kasnije kleli da su iz studija tog dana izašli kao druge osobe...
Velika meridijanska puzla polako se slagala. Od organskog gitarskog kovitlaca „Yaleo“ na početku, alternativne balade „Love of my Life“ najpoznatijeg Južnoafrikanca među Amerima Dejva Metjusa, preko „Smooth“, „Maria Maria“, ponovo urnebesne „Migra“ sa vergl-orguljama... Do „prostrijeljenog srca“ („Corazon Espinado“) koja je podvlačila ono ključno, da je ta Marija, ta Mona Liza španskog Harlema iz „Smooth“, ona neuhvatljiva čežnja, sok života nad kojim pulsira cijeli latino svijet, cijela planeta.
Mirenje nesklada
Santana, kao neki vještac iza maske što u šumi hvata melanholični ples prolaznosti, najviše je svoj i najviše gitarski dorečen u „Africa Bamba“. Razboljen i ponosan, sa temeljom vanvremenske melodije koju je, opet, pozajmio od drugih. Jer, to je pjesma jednog od najvećih afričkih bendova, Senegalaca iz grupe Toure Kunda, koji su snimali i sa Talking Heads...
Kada je udaran finalni pečat na „Put Your Lights On“, Everlast je Santani predložio da iz refrena makne stih na arapskom „ La ilaha illa Allah“, taj dio molitve muslimana koji kaže da „nema boga osim jednog Boga“. Karlos je odbio - jer nije želio da se bilo ko od muzičara koji su mu pjesme podarili, odrekne i dijela svog identiteta na albumu.
Od tog juna, pa do kraja 1999. godine, hitovi sa „Supernatural“ su, pokoravajući sve liste u nizu mjeseci, samo bili svjedočanstvo koliko je latino-kultura bitna za modernu Ameriku. U tom slavljenju ludo različitih boja, mirenju nesklada, dostizanju nestvarnih daljina i okomitih visina ljubavi koja čeka tu, baš iza ćoška, u vašem ličnom Harlemu. Santana je imao samo sreću, da ga ti tako različiti muzičari osjete u pravom momentu, baš na isti način. Da baš ta njegova gitara što pleše nad ambisom radosti i tuge bude onaj glas ispod Everlastovog kreveta, što šapuće strašne riječi: „Svi blistamo kao zvijezde, prije nego potonemo“...
Stojan STAMENIĆ
