Malo je reći da je finiš druge sezone planetarnog hita „The Handmaid’s Tale“, sa Džun (Elizabet Mos) koja ipak ne bježi u Kanadu nego ostaje u Gileadu da pokaže „kopiladima kako ne mogu da je slome“ – bio krajnje neuvjerljiv. Samo joj je falio još svjetlosni mač, pa da potpuno poprimi neprirodni izgled heroine „Star Warsa“.
Opet, kada je objavljen trejler treće sezone, činilo se da je kreator Brus Miler pronašao način da opravda njen izbor. Džun nije ostala u Gileadu samo da bi spasila stariju kćerku Hanu, već i kako bi srušila sistem iznutra. I to uz pomoć svih žena Gileada – od uniženih Sluškinja, Marti i Ne-žena, do privilegovanih Supruga.
Zalutala princeza
Ako je druga sezona išta pokazala, to je da su sve žene Gileada zapravo Crvenkape koje se peku u rerni iskvarenog sistema. Poslije četiri emitovane od 13 planiranih epizoda nove instalacije, jasno je da je njihova revolucija na pomolu i da može da donese šou za pamćenje.
Nažalost, teško je oteti se frustrirajućem utisku da se novi narativ ipak odvija previše usporeno. Taman kad pomislite da će makar jedna od Crvenkapa prestati da se vrti ukrug i da će večerati nekog vuka – gurnu je nazad u pećnicu. Iza nas je već prva trećina treće, a imate utisak da nijesmo makli dalje od finiša prethodne sezone. Revolucija nikako da napusti rernu.
Koliko serija „The Handmaid’s Tale“ tapka u mjestu, uprkos tome što je Miler pronašao kvalitetan način da nastavi priču koja je nakon prve sezone prešišala radnju sjajnog istoimenog romana Margaret Atvud – najbolje pokazuje njena glavna junakinja. Na startu nove sezone „revolucionarka“ Džun i dalje djeluje kao princeza Leja zalutala u potrampljeno doba.
Ništa u prethodim sezonama – u prvoj, u kojoj je elaborirano uređenje Gileada i u drugoj, u kojoj je prikazana arhitektura patnje žrtava – nije znalo da nam zavali takav šamar kao krupni kadar lica Elizabet Mos i njenih uniženih i povrijeđenih, ali nikada potpuno pobijeđenih očiju. Njena gluma, kao i cijela priča bili su toliko snažni, da je Džun u realnosti skoro preko noći postala simbol otpora protiv svih Trampova ovog svijeta.
Intimni spektakli
U novoj sezoni, ovakvi krupni kadrovi i „fuck you very much“ monolozi nemaju istu snagu. Previše se ponavljaju, gube jačinu. Sada više liče na stilizovanu nego na hororističnu realnost.
Novi-stari narativ namijenjen glavnoj heroini ipak nije toliko zanimljiv koliko se to čini Mileru. Mos je i dalje sjajna, ali Džun sada manje liči na osobu sa kojom se lako emotivno povezati, a mnogo više na svijetleći elektronski bilbord na kojem se vrte ljutite revolucionarne poruke.
S druge strane, to ne znači da Džun već nije uspjela da obezbijedi neke sjajne scene, i to većinom u interakciji sa „suparnicama“, ženama koje su naizgled totalno drugačije. Uzmimo, na primjer, bilo koji trenutak kada razgovara sa Martama, najvažnijim novim igračima, „teroristima“ koji su beskrajno važni za igru prijestola u Gileadu.
Sjetimo se i momenata kada Džun razgovara sa gospođom Mekenzi, Suprugom koju njena kćerka Hana sada smatra majkom. I jedna i druga žele najbolje za djevojčicu, iako drugačije vide i njenu sadašnjost i budućnost. „The Handmaid’s Tale“ je najbolja baš u ovim momentima, kada se „obični“ dijalog podigne na nivo intimnog spektakla koji pokazuju da su negativci i pozitivci ista, obična, totalno grešna ljudska bića.
Najsloženija žena
Isto važi i za katarzični susret Džun i Serene Džoj (Ivon Strahovski) nakon što je emocionalno skrhana Supruga dozvolila Sluškinji da pošalje „zajedničku kćerku“ van Gileada i spasi je od torture koja bi je sačekala čim sazri dovoljno da postane „hodajuća materica“.
Zadatak koji je pao na leđa Strahovski postao je još teži u ovoj sezoni, a ova fenomenalna glumica iznosi ga sa lakoćom. Serena, najkompleksnija junakinja, jedna od rijetkih koje su unaprijeđene u seriji u odnosu na Atvudin roman, i dalje pleše na tankoj granici između najveće negativke i apsolutne heroine ove priče.
Sudeći prema onome što smo vidjeli do sada, naročito zbog one simbolične scene „krštenja“ u moru, taj ples neće postati manje ambivalentan. Slomljena lošim brakom, gubitkom djeteta, izostankom majčine podrške i urušavanjem ideala za koje je vjerovala da će učiniti Gilead velikim – Serena ima dovoljno materijala da ostane najsloženija karika ove potresne priče.
Vijuge u pogonu
Od ostalih ambivalentnih junakinja na startu treće sezone posebnu pažnju privlači i tetka Lidija (En Daud). Majčinska figura ili tiranka - najposlušnija i najštetnija sluškinja sistema? I dalje nemamo odgovor. Tetka Lidija, prema potrebi, i dalje je sposobna za duboku empatiju i za radioaktivnu surovost.
Miler nam je i dalje dužan njen bekgraund, makar kratak flešbek koji bi pokazao kako je postala ona koja jeste. No, budući da je u novim epizodama odustao od stare strukture, paralelnog prikazivanja sadašnjosti i prošlosti, pitanje je hoće li joj se vratiti u narednim epizodama. Valjalo bi. Ako ništa drugo, šteta je da sjajna glumica kao što je En Daud ne dobije priliku za takvu vrstu glumačkog izazova.
Žene jesu velika klupka ambivalencije u Milerovoj drami, ali u trećoj sezoni dobili su opasnog, muškog konkurenta. Svaka scena sa Džozefom Lorensom (blistavi Bredli Vitford), Džuninim novim zvaničnim Komandantom poslije čudnjikavog Freda Voterforda (Džozef Fajns), stavlja moždane vijuge u puni pogon. Lorens jeste arhitekta Gileada, egomanijak, oličenje mizoginije – ali takođe izgleda kao čovjek koji može da postane dželat sopstvenih ideala.
Za razliku od Freda, Džozef nije poprostačeni sluga sistema. Da ne pričamo o tome da je mnogo pametniji od drugih Komandanata i da ima više nego čudan i atipičan odnos sa svim ženama u kući. Možda su momenti poput onog kada koristi Darvinovu knjigu da ponizi Džun pred drugim Komandantima, samo maska. Možda Lorensa ipak čeka važna uloga u „ženskoj“ revoluciji.
Nejasna vizija
Nova instalacija puna je teatralnih monologa posvećenih toj revoluciji. Sjetimo se samo finiša trećeg nastavka...
- Gledamo muškarce, učimo kakvi su, hranimo ih, udovoljavamo im. Možemo da učinimo da se osjećaju kao da su najjači, ali i najslabiji. Poznajemo ih. Znamo sve njihove noćne more. Na kraju to možemo i da postanemo. Njihove najveće noćne more. Jednog dana, kada budemo spremne, doći ćemo po vas. Sačekajte, vidjećete... – obećava Džun.
Dolazimo, dolazimo... Ali, mogli bi to malo brže. Sa ovako usporenim tempom i frustrirajućim ubacivanjem klipova u „točkove“ sreće i bilo kakvog pomaka glavnih junakinja, teško je reći da Miler ima jasnu viziju budućnosti. I svojih, fiktivnih žena i miliona gledateljki, naročito Amerikanki, koje se u realnosti duboko poistovjećuju sa njihovom borbom.
Većini gledalaca i dalje je teško da sklone pogled sa „The Handmaid’s Tale“, uprkos (ne)znatnom padu kvaliteta. Ipak je stvarnost u mnogim krajevima svijeta, naročito u SAD, previše blizu ovoj iz serije. Nekim danima, kao što su oni kada se usvajaju nepojmljivi zakoni o zabrani abortusa, naš svijet izgleda na samo nekoliko „Blagosloven bio...“ udaljen od Gileada.
Zbog toga vrijedi vjerovati da će „The Handmaid’s Tale“ do kraja treće sezone ipak pronaći efektan način da oslobodi svoje fiktivne Crvenkape. To bi mnogo značilo njihovim stvarnim „koleginicama“ sa glavama u rernama. Sigurno bi. Eto, da vide, makar u fikciji, kako izgledaju Crvenkape koje ne dozvoljavaju kopiladima da ih slome. Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
Ima li života poslije Gileada
Jedan od najinteresantnijih novih rukavaca priče posvećen je Emili (uvjerljiva Aleksis Bledel) i njenom bijegu u Kanadu sa Džuninom kćerkom Nikol. Nažalost, njen povratak normalnom životu i oporavljanje od trauma i dalje se tretiraju kao da su manje zanimljivi od Džunine revolucije koja još nije počela, a ka’će ne znamo. Makar po tome što je prikazano – od izraza njenog lica kada joj doktor pruži potpuno običan savjet kao što je onaj za holesterol, do dugo očekivanog susreta sa suprugom (Kli Duvol) – jasan je još neotključani potencijal ovog rukavca priče. Ima li života poslije Gileada? Ima li rana koje ne mogu da zacijele? I najvažnije – kako objasniti onima koji te najviše vole da ti ne mogu pomoći? Sve su to pitanja koja bi se mogla razraditi u nastavku, ako Miler ne bude dovoljno lud da ispusti priliku da poentira.
