Sve je počelo letećim perom, klupom u parku u Džordžiji, spakovanom kutijom čokolade i zanimljivom pričom iskrenog, neiskvarenog i neponovljivog čovjeka, Foresta Gampa. Istoimeno ostvarenje Roberta Zemekisa, koje 23. juna puni 25 godina, nadahnulo je i filmske stvaraoce i filmofile devedesetih godina prošlog vijeka.
Ozbiljne vode
Nakon slave koju je „zaradio“ režirajući trilogiju „Back to the Future“, Zemekis je uspješno uplivao u ozbiljne vode, ali nije se odrekao potrebe da zasmijava publiku. Godine 1994. to se pokazalo kao uspješna formula. Em je „Forrest Gump“ obilježio dekadu, em je nominovan za 13 Oskara.
Nakon premijere u Los Anđelesu, vodeći filmski kritičari mogli su da kažu samo jedno: „Kakvo li ovo ludilo pogledasmo?!“ Najinteresantniji i najautentičniji komentar napisao je legendarni Rodžer Ebert istakavši da nikada nije „sreo nekog poput Foresta Gampa u nekom filmu“, niti je pogledao ostvarenje poput ovog Zemekisovog.
Filmska istorija možda pamti likove slične neobičnom čovjeku kojeg je odigrao Tom Henks, ali Ebert je bio u pravu. Sa ovakvim konceptom i tekstom nijesmo se susreli ranije. Uostalom, hipotetički gledano, čak i da je većina gledalaca pročitala istoimenu knjigu Vinstona Gruma na kojoj je zasnovan scenario, opet ne bi bili u stanju da zamisle Henksovog nevjerovatnog lika.
Niske ocjene
Zemekisov film ne bi bio isti bez legendarnog Oskarovca. Henks je bio i ostao za klasu bolji od Gerija Sinisa, koji igra čuvenog poručnika Dena. Opet, mnogi bi se složili da Sinis jeste bio perfektan dodatak onome što je najviše interesovalo režisera – a to je „harmonija“ međuljudskih veza.
Vjerovali ili ne, nijesu svi bili oduševljeni Gampom. Pojedini kritičari davali su niske ocjene Zemekisu promašujući suštinu njegove drame i kritikujući, politički očekivano, segmenat o ratu u Vijetnamu.
Za devedesete i tehnički vrlo čudnjikavu filmsku dekadu, to nijesu bile tako neočekivane i neobične reakcije. Uostalom, trebalo bi imati u vidu da je ovo, bez previše razmišljanja, Zemekisov najbolji film.
Mnogi filmofili se i dan-danas čude kada se sjete da je ovo ostvarenje zapravo njegovo. Zemekis se i nije baš proslavio kvalitetom, ako ne računamo zanimljiv scenario za Spilbergovu kvazikomediju „1941“, koja je snimljena 15 godina ranije.
Kad se sve sabere, Zemekis jeste umio da iskoristi adaptaciju talentovanog Erika Rota, pa ne čudi što su obojica nagrađeni Oskarima naredne godine. Čak i oni koji tada nijesu razumjeli zašto su njih dvojica donosili odluke koje su dovele do određenih scena, sada se rado vraćaju ovom ostvarenju.
