Izvještaj, koji je UN Savjetu za ljudska prava predao njegov specijalni izvjestilac za siromaštvo Filip Alston, zaključuje da bi poslovni svijet trebalo da igra ključnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, ali i da se na njega ne može osloniti da će brinuti za siromašne, piše Hina, prenio je Index.
“Preveliko oslanjanje na privatni sektor moglo bi dovesti do scenarija klimatskog aparthejda u kojem bogati plaćaju kako bi izbjegli prevelike vrućine, glad i sukobe, dok je ostatak svijeta prepušten patnji”, napisao je on.
Naveo je kao primjer ranjive Njujorčane koji su ostali bez struje ili zdravstvene zaštite kada ih je 2012. pogodio uragan Sendi, dok su “sjedište Goldman Saksa štitile desetine hiljada džakova sa pijeskom i imalo je struju iz svog generatora”.
Isključivo oslanjanje na privatni sektor za zaštitu od ekstremnih vremenskih prilika i porasta nivoa mora “skoro bi garantovalo velika kršenja ljudskih prava, pri čemu bi bogati bili zbrinuti, a najsiromašniji bi bili zaboravljeni”, napisao je.
“Čak i u najboljem scenariju, stotine miliona ljudi suočile bi se s nesigurnošću u distribuciji hranom, prisilnom migracijom, bolestima i smrti.”
U izvještaju se kritikuju vlade zbog toga što ne čine puno više od slanja zvaničnika na konferencije da održe “mračne govore”, iako naučnici i aktivisti za klimu zvone na uzbunu još od 1970-ih.
“Trideset godina konvencija čini se da je postiglo jako malo. Od Toronta do Nordvika, od Rija i Kjota do Pariza, jezik je sličan, a države nastavljaju da odguruju limenku dalje niz put”, napisao je Alston.
“Države su prešle preko svakog naučnog upozorenja i praga, a ono što se nekada smatralo katastrofalnim upozorenjem sada izgleda kao najbolji scenario”, navodi se u tekstu.
Do 1980. SAD su, na primjer, doživjele 214 vremenskih i klimatskih katastrofa koje su koštale milijardu dolara ili više, ukupno 1,6 biliona dolara.
