Fakat je da Liku Besonu ne ide najbolje posljednjih godina. Nakon što su publika i kritičari s pravom satrli njegov strastveni projekat „Valerian and the City of a Thousand Planets“ (2017) slavni francuski režiser našao se na ivici bankrota. Jedva je uspio da se izmigolji i pronađe novac da finansira novi film, još jednu tipičnu besonovsku priču o superhitmenki sa milion perika, ispaljenih metaka i pripijenih minića – kad je stiglo čak devet optužbi za seksualno zlostavljanje.
Zbog ovog „skandala“ su i otkazana sva silna planirana predstavljanja špijunskog trilera „Anna“. Film je pušten u distribuciju „ispod radara“, pa je režiseru i scenaristi samo ostalo da se nada da će oprobana formula probuditi milost starih fanova.
Nova manekenka
Na njegovu veliku žalost, „Anna“ neće vratiti šezdesetogodišnjeg Besona na mapu poželjnih autora. Za razliku od fatalnih junakinja njegovih kultnih filmova „La Femme Nikita“ (1990), „Leon: The Professional“ (1994) i „The Fifth Element“ (1997), ova hitmenka ispaljuje ćorke.
Opšte je poznato da je Beson previše ozbiljno, gotovo kao autorsku maksimu shvatio citat zemljaka Žan-Lika Godara: „Sve što ti je potrebno za dobar film jesu pištolj i djevojka“. Ništa Lik ne voli više osim da uzme neku totalno nepoznatu manekenku i izmjesti je iz seksualizovanog svijeta mode – u još seksualizovaniji svijet sopstvenog filma.
Isto što je uradio sa Milom Jovović prije 20 i kusur godina sada je ponovio sa ruskom manekenkom Sašom Lus. Ljepotica potpuno nepoznata Holivudu, našem narodu prepoznatljiva isključivo po nekadašnjoj vezi sa Milošem Bikovićem, dobila je ulogu Ane Polijatove – ruske narkomanke i dotakla-sam-dno-života prostituke čiji se život okreće naglavačke nakon što je obavještajac Aleks (Luk Evans) regrutuje za KGB.
Nesnađena Nikita
Anina priča nalik je Nikitinoj koja je stara skoro 30 godina. Najbolja i jedina izuzetna akciona sekvenca u kojoj slomljeni tanjiri postaju smrtnosno oružje (Džon Vik bi bio ponosan) čak snažno podsjeća na čuvenu restoransku scenu iz „La Femme Nikita“. Ipak, Besonov klasik djeluje mnogo uzbudljivije i svježije od „Anne“, iako je tri decenije stariji od nje.
„La Femme Nikita“ je esencija zato što nije nastao u eri #MeToo pokreta u kojoj su ovakve heroine naizgled vrlo poželjne, već u doba kada su smrtonosno lijepe i inteligentne dame bile rijetkost u svijetu sedme umjetnosti. „Anna“ djeluje kao djelo tvrdokornog, ali netalentovanog obožavaoca Nikite. Štoviše, da ga nije napisao i režirao čuveni Beson, većina gledalaca opisivala bi ga kao propali pokušaj njegovog „nesnađenog“ fana.
Besonu je potrebno skoro 50 minuta od dvosatnog filma da uvede publiku u oktanski špijunski rat koji vode KGB i CIA. Upoznavanje sa Anom je previše usporeno i mučno. Taman kada se desi bitan obrt, režiser zaustavlja karivolicu i ide u rikverc cijedeći merak iz svakog iznenađenja objašnjavajući kako se dogodilo.
Dječačka fantazija
Poskakujući tajmlajn „Anne“ jedan je od najgorih koje možete da iskusite ove filmske godine. Beson misli da jača tenziju tako što pokaže nešto što se dogodilo, a onda premota unazad i tjera vas da vidite objašnjenje. Događa se upravo suprotno: umjesto da vas preplavi napetost i još jače uzbuđenje, počinjete da se smijuljite.
Zar je moguće da tvorac „Leona“ ne vidi koliko je predvidljiv i djetinjast u svojoj fetišizaciji ženske ljepote? I zar mu nije jasno da nikad nije bio u nezahvalnijoj situaciji da bi se baš sada, dok mu tužbe za silovanje vise iznad glave, bavio još jednim portretom takve fatalne žene?
Beson ne samo što izgleda nesvjesno težine sopstvene situacije, već djeluje i potpuno nezainteresovano da pomogne sam sebi. Nalik je dječačiću koji ne može da se odrekne poprostačene, jednolične fantazije dok fetišizuje Sašu Lus uz pomoć objektiva sjajnog direktora fotografije Tierija Arbogasta.
I zaista, „Anna“ zaslužuje čistu desetku kad je riječ o kostimima. Svaka haljina, komplet, komad nakita, torbica, sat, set veša – izaziva orgazme za oči. Nažalost, režiser nije do kraja iskoristio odličnu ideju, da Ana obavlja KGB zadatke pod kaverom predivne ruske manekenke.
Plastični modeli
Beson je uronio Anu u parisku visoku modu, ali nije rekao ništa novo i značajno o ovom svijetu. Dobili smo samo nekoliko prilično plastičnih scena po kojima bi se moglo zaključiti samo jedno: da je ovo mikrokosmos najvećih egomanijaka i sadista planete.
Možda i jeste, ali ta je teza filmski neuvjerljiva zato što su svi likovi nalik karikaturama. Što je Besonu uopšte bila potrebna Anina lezbejska romansa, kad njena ljubavnica Maud (Lera Abova) nema nikakvu funkciju osim da je katkad poljubi ili se sunča kraj hotelskog bazena? Naravno da nije bitna za film... Ni za bilo što drugo, osim da podgrije još jednu mušku fantaziju.
Najgore od svega je to što Beson sve vrijeme ubjeđuje gledaoce da je njegova junakinja Ana kompleksna baš kao jedna od babuški koje je prodavala na pijaci u Moskvi kada ju je regrutovao modni agent iz Pariza.
Možda bi i djelovala tako, da je njegov scenario napisao neko poput Kventina Tarantina. I da napisane rečenice liče na išta drugo osim na gomilu nabacanih opštih mjesta i recitovanih doskočicaegomanijakalnih agenata. No, niti je Tarantino napisao Aninu priču, niti je Beson razmišljao o tome da je za razradu ovakvog lika potrebno više od dva sata filmske trake.
Upadljive greške
Da je „Anna“ koncipirana serija, bolje napisana i lišena tumbavog tajmlajna možda Besonova junakinja ne bi djelovala ovako beživotno. Baš kao babuška sa fabričkom greškom koju otvorite, očekujući makar još četiri sloja prije nego što dođete do najmanje, neotvorive lutkice – a onda shvatite da je „zaglavljena“ već druga figura.
Ne možete je otvoriti, a samim tim ni doprijeti do ostalih. Dakle, suština lutke ostaje skrivena – i to na najgori mogući način. Jer, suštine i dubine zapravo nema.
Utisak nimalo ne popravljaju ni brojne tehnološke nelogičnosti koje potpuno razbijaju iluziju da se radnja odvija osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, a ne sredinom dvijehiljaditih. Fleške, lap-topovi, mobilni telefoni i đe se čulo i đe se nije čulo za njih? Čak i ako ne obraćate previše pažnje na slične detalje, smetaće vam ovakve greške. Previše su upadljive.
Druga šansa
S druge strane, jednako upadljiva je i ljepota debitantkinje Saše Lus. Prelijepa Ruskinja odlično se snašla u naslovnoj ulozi. Ne možemo govoriti o glumačkom otkrovenju, ali za prvu rolu i nekog ko vjerovatno cilja na produžetak filmske karijere, pokazala je više nego dovoljno da dobije drugu šansu.
Što se tiče ostalih, mnogo većih glumačkih zvijezda, teško je reći prema kome je napravljena veća nepravda – prema Kilijanu Marfiju koji igra petparačku, klišeiziranu ulogu CIA agenta Lenija Milera ili prema Helen Miren koja osvaja u svakom kadru kao opasna ka-ge-be-ovka Olga. Oboje su previše velike i talentovane zvijezde da bi bili ovako protraćeni.
Jedno je sigurno: za razliku od Saše Lus i ostatka filmske ekipe, Beson možda neće dobiti drugu šansu. Kombinacija bankrota, gubitka ljubavi publike i kritičara i gomilanje optužbi za zlostavljanje izgleda više nego opasno po njegovu karijeru. Što je najgore/najbolje od svega, možda je to i dobro. Ako bi nastavio ovako da se blamira, bolje bi bilo da prestane da snima...
Ocjena: 5/10
Režija i scenario: Lik Beson Uloge: Saša Lus, Kilijan Marfi, Luk Evans, Helen Miren, Lera Abova Trajanje: 119 min
