Ja plačem za Adonisom; mrtav je on!“ - bilo je dovoljno da Mik Džeger zagrmi ljutito, sakriven ispod gustih, teških šiški, dok mu je raskupusana knjižica drhtala u ruci. I cijeli Hajd Park, sva mladost Londona, utonula je u tišinu. U kapeli malenog Čeltenhama, 200 kilometara odatle, ležao je mrtav Brajan Džons.
Svi su tog jutra došli u Hajd Park, da Džegeru i Ričardsu premjere krivicu. „Sasvim običan dan u životu Brajana Džonsa; čovjeka koji je svaki dan umirao“ - dan ranije potpisao je pjesmu, objavljenu u Tajmsu 4. jula, pjevač The Who Pit Taunsend. Muzička planeta odjekivala je sa obje strane Atlantika, u času svoje drhtave kulminacije, kao pjesma ptice u smiraj posljednjeg leta... Samo su ćutali oni, Stonsi. Cijela dva dana, do tog jutra u Hajd Parku.
Krivica
U dugoj bijeloj tunici, sa velikim čokerom oko zmijskog vrata na kojem je bilo iscrtano neko poljsko cvijeće, Džeger je grmio stihove koje je Persi Šeli vijek ranije posvetio preminulom Džonu Kitsu...
- Sa mnom je umirao Adonis. I dok je budućnosti, ne drzni se da misliš na prošlost; jer njegova slava i sudbina biće eho i svjetlo do vječnosti!
Samo mjesec ranije, 8. juna 1969, Kit Ričards i Mik Džeger posjetili su Džonsa u njegovom domu. Bio je to momenat kurtoazije, pranje ruku od krivice. Željeli su mu reći oči u oči da u bendu više nema mjesta za njega. Brajan, sjenka od čovjeka, tijelo raskomadano alkoholom i drogom, nije imao snage ni da se naljuti... Zvanično saopštenje bilo je tračak ponosa koji su mu sami predložili - da svijetu kažu da je otišao svojom voljom. Nije se bunio.
Kraj se desio mnogo ranije. Lider benda, onaj koji je za The Rolling Stones izgradio kičmu, identitet, usmjerio pravac i kurs, dao ime - na posljednjim probama na proljeće 1969. pojavljivao se ranjiv, neartikulisan. Ričards je zaplakao u momentu kada mu je, na snimanju dvije pjesme u aprilu, isključio ritam-gitaru iz pojačala...
„Antička umjetnost tkanja“, tako je Ričards nazivao ono što su on i Džons svirali, tamo od početka 1962. godine. Bilo je to potpuno slobodno preplitanje dvojice bluzera, koje bi se u izvjesnom nadmetanju, klinču, zagrljaju smjenjivale. Jedna kao ritam, druga solo, dok Kit ne bi preuzeo, pa opet Brajan pa... I to je baš ono, što danas zamislimo kada neko kaže: rokenrol.
Buntovnik
Tog 5. jula 1969. u Hajd Parku, dan nakon onog članka u Tajmsu i dva nakon Brajanove smrti, 200 hiljada ljudi moglo je čuti kako Džeger ljutito zaklapa korice one male knjige Šelijeve poezije... Potom su svirali laganu „I'm Yours and I'm Hers“, jednu od Džonsovih najdražih pjesama, klasik Džonija Vintera. I koncert je mogao da počne, dok je julskim suncem blistao rokenrol, tada kao nikada više.
Džeger se kleo da su bili previše mladi i previše ludi, da shvate ozbiljno nesreću Brajana Džonsa. Da su mislili, da kokain, LSD, bilo šta što bi im dolazilo do ruku, ne donosi bilo što loše... A Brajan? Buntovnik bez razloga, govorila je cijela Engleska. Ljubomorna prznica koja je spalila sva prijateljstva po barutu prevrtljive nesigurnosti...
Nekog drugog dana, kada ne bi ustao na lijevu nogu, bio bi ipak potpuno enigmatičan, inspirativan, šarmantan i saosjećajan lik u stanju da stvori čudo za druge, najmanje za sebe. Sa 22 godine otac je bio već četiri puta, sa četiri različite žene! Obožavan i voljen, sposoban da u sedam godina u Stonsima svira na 12 (12!) instrumenata, istražuje istoriju bluza, naručuje hranu, rezerviše sale za probe i koncerte, bude i producent i menadžer i zadnja rupa na svirali... Brajan Džons, to je ona slajd-gitara na „I Wanna Be Your Man“, sitar na „Paint It Black“, orgulja u „Let's Spend the Night Together“, saksofon na „Citadel“, oboa u „Dandelion“. Onaj lud gitarski rif u „The Last Time“, ritam gitara na „I Need You Baby“ u stilu najvećih ikona američkog bluz roka... I tako dalje, i tako dalje... Brajan Džons, to je široki ram za veliku, gargantuansku sliku The Rolling Stonesa 60-ih.
I nije bilo dovoljno. Naravno da je takav lik morao svo to božansko „gitarsko tkanje“ prosuti koješta. Oko benda je kružila priča, da je Brajan ljubomoran što ne može pisati stihove kao Ričards i Džeger. Nikada nije napisao pjesmu za bend. Ostali su samo nesigurni fragmenti napisani drhtavom rukom, nikad dovršeni, za koje nije imao petlje da ih uopšte pokaže momcima.
Na dnu
I Džeger, i Ričards, i svi koji su tog dana u Hajd Parku bili okupljeni, bili su već dovoljno odrasli da znaju, da je sve što je Brajan Džons radio godinama, bio poziv u pomoć. Na dnu bazena, u dvorištu kuće koju je kupio od prvog velikog novca koji je bend zaradio, Brajan Džons pronađen je nakon ponoći dva dana ranije. Tu, na dnu promašenih ambicija i na kraju svijeta kojem nikad nije pripadao niti ga ikad želio, napustio je krhku ljušturu izmučenog tijela.
Ono što je ostalo da traje, živi kroz The Rolling Stones. Istog dana tog koncerta u Hajd Parku, Džimi Hendriks posvetio mu je pjesmu izvedenu u živom programu američke nacionalne televizije. Džim Morison iz The Doors objavio je pjesmu „Oda Los Anđelesu, sa preminulim Brajanom Džonsom u mislima“... Obojica su, baš kao Brajan, u naredne dvije godine digli sidro i otplovili za osjekom rokenrola, u 28. godini.
Poseban entitet od početka
Reći da je Brajan Džons krajem 60-ih bio otuđen od benda bilo bi neistinito. Prosto - bio je poseban entitet od početka. Sa menadžerom je, kao osnivač benda, onaj koji mu je dao ime i stil, imao dogovor da njegovi honorari budu veći od ostalih članova Stonsa. Otprilike za današnjih 150 eura. Na velikoj sceni simbolično, ali dovoljno da ga gledaju poprijeko... Na turneji uvijek na drugom kraju grada, u drugom hotelu. Džonsu su, pošteno je reći, Stonsi bili preko glave. Preko glave i sam sebi. Ni onaj momenat gitarskog tkanja, kad bi zajedno sa Ričardsom sve ipak kliknulo, na koji minut na bini, više nije mogao pronaći. Nije postojao od momenta kad ga je u martu 1967, na ljetovanju u Maroku, zbog Kita nakon dvije godine veze ostavila muza benda, glumica i manekenka Anita Palenberg...
(FOTO: gettyimages/ dailymirror.com/ townsquare.media)
