Ljudi ne žele da budu informisani.
Žele da se osjećaju informisano.
- Rodžer Ejls
Ništa tako slikovito ne govori o medijskoj filozofiji Rodžera Ejlsa, izvršnog direktora Foks njuza i najvjernijeg stratega republikanaca, kao njegova Teorija o prostoru za orkestar (Orchestra Pit Theory). Želeći da naglasi koliko je senzacija bitnija od informacije, mračni princ tabloidne televizije postavio je pitanje: „Kada bi se dva čovjeka popela na scenu i jedan od njih rekao kako ima rješenje za krizu na Bliskom istoku, a drugi upao u prostor za orkestar – što mislite, koji bi od njih dvojice postao glavna vijest u večernjem dnevniku?“
Oličenje paranoje
Ljevičari i oni koji se tako osjećaju mogu da se ljute koliko god hoće, ali činjenica je da je Ejls odlično razumio televiziju i njenu političku moć. Da nije, mnogi tvrde da se SAD-u i ostatku planete ne bi dogodio Donald Tramp, čiju je kampanju vodio 2016, niti bi toliko osnažila želja alt-rajtovaca da „ponovo učine Ameriku velikom“.
Šoutajmova mini-serija „The Loudest Voice“, dostupna i na platformi HBO GO, u kojoj Ejlsa igra neprikosnoveni Rasel Krou, najavljena je prije nekoliko godina. Sticajem produkcijskih okolnosti, projekat je lansiran tek sada, dvije godine nakon smrti dežurne desničarske babaroge. I tri nakon što je natjeran da preda ostavku zbog optužbi za seksualno uznemiravanje.
S obzirom na to da više nije među živima, oni koji smatraju Ejlsa siledžijom, oportunistom, debelim tiraninom i oličenjem paranoične desnice ponadali su se da će kreator Aleks Metkalf, koscenarista Tom Mekarti („Spotlight“, 2015) i novinar Gabrijel Šerman – autor knjige „The Loudest Voice in the Room“ koja je inspirisala seriju - oslikati njegov uspon i pad bez dlake na jeziku. I jasno je da oni jesu krenuli takvim tragom.
Slijepi strijelci
Međutim, problem mnogo deblji od Ejlsa javlja se na vidiku poslije samo jedne emitovane od sedam planiranih epizoda. Mekarti, Šerman i ostali scenaristi pišu dobro, ali prazno. Tačnije, zavode publiku Ejlsovim „masnim“, neprimjernim rečenicama i džemkastim namigivanjima vjerujući da gledaoci #MeToo ere žele još jedan portret ogavnog šoviniste. I nikako nijesu u pravu.
Vrijednost serija kakva je „The Loudest Voice“ nije u rekapitulaciji činjenica i događaja, već u analizi grozomore za koju već znamo da se jeste dogodila. I pružanju potencijalnog odogovara na pitanje zbog čega je morala da se desi da se, logično, ne bi ponovila.
Bilo bi dobro da su Mekarti i Šerman svojim ljudima postavili isto pitanje koje je Ejls izložio udarničkom timu Foks njuza. Ono glasi „Koja je naša publika?“ U prvoj epizodi Ejls sa lakoćom razbija iluziju koju gaje mnogi novinari. Ako želite da se bavite proizvodnjom vijesti, ne možete pisati za svakoga. Morate imati nišu. Nijesu vam potrebni svi, već samo oni koji su spremni da kupe ono što prodajete.
Elem, da Mekarti i Šerman nijesu slijepo naciljali sve gledaoce, možda bi shvatili da im neki od njih uopšte nijesu potrebni. Obrazovaniji ljevičari potpuno su svjesni Ejlsove uloge u širenju konzervativnih ideja Amerikom i Evropom. Desničari ga obožavaju – njima i ne pada na pamet da gledaju seriju u kojoj trun može da padne na Rodžerovu mudru glavu.
Dakle, ni jedni ni drugi ne mogu da budu zainteresovani da gledaju televizijsku rekapitulaciju Ejlsovih „best of“ hitova od 1995. do 2017. godine. Eto... Nešto se moglo i naučiti od Ejlsa.
Lijevo i desno
Jedini način da zainteresujete takve gledaoce jeste da ih natjerate da vide nešto o čemu do tada nijesu razmišljali. Na primjer, mnogo je manje onih ljevičara koji bi vam priznali da su i sami krivi zbog Ejlsovog uspjeha. Ili konzervativaca koji bi bili spremni da kažu da ne vole „tuđince“, ali da zid između SAD i Meksika nije nikakvo rješenje.
Da se Mekarti fokusirao na takve gledaoce, napravio bi vrlo konkretnu, unikatnu i bitnu seriju. Manje je važno da li bi osvojio milionsku publiku, ali recimo da bi to bilo očekivano, pod uslovom da vjerujete da gledaoci nijesu glupavi i da u ovakvim slučajevima kvantitet uvijek ide ruku pod ruku sa kvalitetom.
S druge strane, hajde da vjerujemo da truckava premijera i niz negativnih ocjena TV kritičara koji su dobili četiri epizode unaprijed ne moraju da znače da će kompletan proizvod biti loš. Epizoda „1995“ (svaka je naslovljena po određenoj godini koja je važna za istoriju Foks njuza) ima sjajnih elemenata, naročito kada je riječ o glumačkoj ekipi.
Ako ništa drugo, „The Loudest Voice“ vrijedi pratiti do kraja zbog Rasela Kroua. Jedan od najvećih glumaca generacije odavno nije imao sočniju ulogu. Posebno je upečatljiv na početku epizode, dok demonstrira Ejlsovu džemkastiju, tobož pitomiju stranu. Znate već, onog debeljuškastog, blagorodnog tipa koji je u stanju da pronađe savršeno podobnu šalu da nasmije sobu punu ljudi sa dignutim čašama.
Utišana gluma
Glumčeve žive oči ne mogu da umrtve ni svi slojevi šminke i umetnute protetike koja obično ubije svu uvjerljivost lika, a isto važi i za nepravedno potcijenjenog Sajmona Mekburnija, veterana britanske kinamatografije i teatra, koji uvjerljivo svedeno igra Ejlsovog šefa, medijskog magnata Ruperta Mardoka.
S druge strane, koliko god uživali u glumi, koliko god Krou vješto otkrivao slojeve vrlo kompleksnog lika – dolazimo do nepodnošljivog trenutka. To je momenat kada glumac bukvalno oživljava naziv serije. U scenama u kojima pjeni, viče, pljuje, psuje, vrišti, ubija u pojam i otpušta svakoga u prostoriji ko daje znake života, Ejls izgleda najneuvjerljivije.
Postoji nešto čudno tačno u onoj staroj izreci: „Govori tiho da bi te svi čuli.“ Krou ima toliku glumačku postojanost, da nema potrebe da podiže glas i unosi vam se u lice. Isto važi i za seriju. Kralj tabloidne konzervativne televizije toliko je genijalan, da je prva epizoda najbolja u „utišanim“ momentima kada Ejls samo priča i izlaže stavove.
Nema potrebe za trkom i frkom u TV studiju, svađama u produkciji, nategnutim pregovorima u Mardokovoj kancelariji. Možete da režete vazduh nožem čim Ejls progovori. I da učite. Da učite na spostvenim greškama, jer trebalo je davno da shvatite značenje onoga što vam je poručio u opasno preciznoj autorskoj knjizi „Ti jesi poruka“ (1988).
Žrtve zlostavljanja
Još jedan bitan sloj serije, koji tek treba da bude razrađen u nastavku, jeste Ejlsovo dugogodišnje maltretiranje žena zaposlenih u Foks njuzu. U prvoj epizodi imali smo šansu da vidimo kako je počeo da zlostavlja Lori Lun (Anabel Volis), koja je i zaprijetila Šoutajmu tužbom ako bude „neprimjerno portretisana“ u seriji „The Loudest Voice“.
Ova prijetnja odnosi se na mogućnost da je predstave kao nekog ko je godinama podvodio mlade dame moćnom medijskom magnatu. Drugim riječima, pitanje je da li možemo da očekujemo da ovaj rukavac priče bude uvjerljivo predstavljen dok god se vitla tužbama u vazduhu.
Motiv zlostavljanja mnogo više „obećava“ kad je riječ o drugoj žrtvi Grečen Karlson, dugogodišnjoj voditeljki emisije „Fox and Friends“ (omiljeni jutarnji šou Ejslovog drugara Trampa). Ova dama tužila je mrežu 2016. godine pokrenuvši lavinu zbog koje je Ejls morao da preda ostavku.
Karlson stupa na scenu tek u trećoj epizodi, ali čini se da je vrijedi čekati zbog glumice koja je igra. Slobodno očekujte da Naomi Vots objasni neke stvari o televizijskim „damama u nevolji“. Prije toga, gledaćemo epizodu „2001“ u kojoj treba da vidimo na koji način je Ejls iskoristio događaje 11. septembra kako bi pretvorio Foks njuz u najgledaniju kablovsku mrežu.
Buka i bijes
Da li će ostatak serije popraviti prvi utisak? Hoće li se autorska ekipa manuti buke i bijesa, nesvjesno kopirajući Ejlsov bombastični, „zavadi pa vladaj“ stil serviranja činjenica - i početi da se bavi pravim analizama? I postoji li šansa da nam kažu išta relevantno o našem vremenu i budućnosti dok Foks njuz mašinerija i dalje svakodnevno plete mrežu poluinformacija?
Možda odgovori na ova pitanja uopšte nijesu važni. Možda je bitnije kakvu će publiku privući i zadržati Mekarti, Šerman i ekipa.
- Ljudi ne žele da budu informisani. Žele da se osjećaju informisano – tvrdio je Ejls.
Ako primijenimo ovu tvrdnju na gledaoce, možemo reći da oni koji umiju da prepoznaju vrijedne informacije neće biti zadovoljni ako kvalitet serije „The Loudest Voice“ ostane na nivou premijere.
Oni koji malo teže napipavaju činjenice u mraku, možda i dožive neko otkrovenje. Njima serija možda i bude ličila na nešto što ne postoji samo zbog toga da bi Rasel Krou tirjumfovao na uručenju Emija.
M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
