Iz Beča:
Miloš Milačić
Tri grada slave tri vijeka od rođenja Leopolda Mocarta. Augsburg – njegova rodna gruda. Salcburg – gdje je živio za muziku i od nje. I Beč – koji još čuva jednu violinu sa potpisom majstora iz Kremone i ukrasom od slonove kosti. No, teško da bi iko pamtio našeg slavljenika da je sve ostalo isključivo na violini ili priručniku za muziciranje koji je objavio. Ili još manje na njegovom zvanju filozofa i vice kapelnika u orkestru salcburške nadbiskupije.
Sa notne sveske bilo koje od Leopoldovih 70 simfonija, kao krnji zubi odavno bi poispadali svi violinski ključevi, tročetvrtinski taktovi i povisilice, olinjale note ostale bi bez barjakčića. Ali, nakon 300 godina njegovo ime jeste priznato u muzičkom svijetu.
Unikatna kapsula
Kompozicije Leopolda Mocarta sada se izvode s posebnim pijetetom. Sve u čast raba božjeg kojem ljudski rod duguje zahvalnost što je aprila 1755. u trenutku najveće ekstaze i sagrešenija, odaslao unikatnu „kapsulu“ ka orbiti jajne ćelije svoje zakonite žene Ane Marije Pertl. Iz tog zakonitog zametka, devet mjeseci kasnije nastao je oblik života pompezno nazvan Johanes Krisostomus Volfgangus Teofilus. Ili kraće - Volfgang Amadeus Mocart.
Da turistički vodiči u Beču idu na redovne ljekarske preglede sigurno bi im pronašli povećan nivo holesterola u krvi. To je zato što mnogo „maste“. Tokom obilazaka gradskih znamenitosti serviraju turistima dnevnu dozu od 100 pričica za lakovjerne.
U jednoj od takvih priča tvrde da u Katedrali Svetog Stefana postoji mala odaja nazvana „Isus od zubobolje“. Kažu, ko tamo uđe i ispovijedi se pred Hristovom ikonom a ne bude govorio istinu, izaći će sa natečenim zubom.
Naivni turisti lako zagrizu udicu. Drhte od uzbuđenja! Vodiči pecaroši tad oprezno namotavaju tanku nit priče na mašinicu blinkera, da im „riba“ slučajno ne sklizne sa udice.
- Tako je, nedavno, jedna sirota gospođa ušla u tu sobicu da se ispovijedi i... I bolje je što je nijeste vidjeli kad je izlazila...
Jeste baš! Kao da Isus nema pametnija posla nego da namješta pacijente ionako preskupim bečkim zubarima.
Pouzdana relikvija
Preostalih 99 priča posvećeno je Leopoldovom sinu. Mocart je u Beču živio približno deset godina, a Beč od njega živi više od dva vijeka. Sve je tom gradu u znaku muzičkog virtuoza: Mocartove kugle i kladionice, Mocartov park i hotel, Mocart na bilbordima, u operi, u 3D bioskopima, Mocartova kineska radnja, Mocartova gostionica u koju je jednom svratio da popije omiljeno vino, Mocartova salveta na kojoj je napisao prve taktove za „Čarobnu frulu“, Mocartovi „dormeo“ jastuci i sojino brašno, Mocartov vijetnamski restoran i stikeri za Vajber, Mocartovi Albanci koji prerušeni u njega prodaju karte za Mocartove koncerte...
Priča se da je jedan stari Bečlija, kad mu je već dozlogrdilo toliko rabljenje Mocartovog imena, na svojoj kući okačio tablu sa natpisom: „Ovdje Mocart nikad nije navraćao“!
Volfgang Amadeus i njegova porodica živjeli su od 1784. do 1787. u kući u ulici Domgase pet, u samom centru Beča, na pola minuta od Katedrale Svetog Stefana, gdje se vjenčao sa Konstancom.
Ta kuća jedina je preostala stambena relikvija, za koju se pouzdano može reći da ima direktne veze sa velikim kompozitorom. Sada je pretvorena u muzej na tri sprata koji je od 2006, kada je obnovljen, posjetilo više miliona turista. Oni koji su to učinili od 27. maja do 23. juna ove godine, pored stalne postavke i prostorija u kojima je Mocart stvarao i spavao, mogli su da vide i raritet - originalnu violinu njegovog oca Leopolda.
Ukras od slonovače
To skupocjeno parče drveta, ovom prilikom ustupljeno Mocartovoj kući, čuva se u Kulturno-istorijskom muzeju u Beču. Instrument je bio izložen baš u prostoriji gdje su otac i sin u proljeće 1785. izvodili kompozicije posvećene Jozefu Hajdnu. Obojica su ga neobično cijenili, a ni Hajdn nije krio oduševljenje Mocartovim talentom. Na jednom od zidova te iste sobe ispisane su njegove riječi upućene Leopoldu.
- Tako mi moje časti, gospodne, Vaš sin je najveći kompozitor kojeg sam ikad upoznao. Na to ukazuju i njegove sklonosti i vrhunsko muzičko znanje.
U unutrašnjosti violine nalazi se rukom ispisana bilješka sa potpisom kremonskog graditelja Antonija Amatija. Ipak, stručnjaci tvrde da ovaj instrument ne može poticati iz Kremone. Na autentičnost porijekla ukazuje nešto drugo - ime Karla fon Majerhofera, gravirano na vratu violine.
Majerhofer je bio posinak Mocartove rođene sestre Ane Marije zvane Nanerli kojoj je violina pripala nakon očeve smrti. Skupocjeni ukrasi od slonovače nadograđeni su tek kasnije, u 19. vijeku. No, s obzirom na to kakva je narav bečkih turističkih vodiča nije isključeno da, recimo, penzionerima iz Virdžinije već nijesu prodali priču kako je austrijski car svojevremeno naredio da se violina dekoriše najskupljom slonovačom. I pokloni petogodišnjem „čudu od djeteta“ koje je zadivilo dvor.
Pogled Meduze
Ako vas put ikad nanese u ulicu Domgase pet, ne brinite, nećete se osjećati kao kod kuće. Imaćete utisak kao da vam se parče istorije zabolo u nogu i poželjećete da krvarite što duže, nepomično sjedeći u Mocartovoj stolici ili šetajući po sobi za razonodu i odmor. Skinite proklete slušalice (i audio-vodiči imaju natekle desni!) i prepustite se zvonjavi kućnog sata čiju je melodiju komponovao Amadeus lično. Pomazite maketu Gaukerla, Mocartovog psa i kucnite tri puta o drveni sto na kojem je nastajala „Figarova ženidba“. Čisto da budite sigurni da ne sanjate.
Tek tada, bićete spremni da se sretnete sa Salerijevim „pogledom Meduze“. I ona replika iz vanvremenskog Formanovog filma, praćena Mocartovom muzikom, sletjeće vam pravo u uho. Danima neće izlaziti odatle.
- Na papiru nije bilo ništa. Početak je bio jednostavan, gotovo komičan. Samo pulsiranje. Fagoti, basetna horna. Kao stara harmonika. A zatim iznenada... visoko iznad... oboa. Držala je jednu notu... dok je nije preuzeo klarinet... i zasladio je u tako dražesnu frazu... Nije to bila kompozicija dresiranog majmuna. Bila je to muzika kakvu nikada čuo nijesam. Puna takve čežnje, takve neispunjive čežnje. Činilo mi se da čujem glas božji.
(FOTO: mozarthausvienna/ wikimedia.org)
