Nije ni čudo što je glavna tema treće sezone serije „Stranger Things“ – gotovo parališući strah od promjene. Poslije druge instalacije Nefliksove hit crvotočine postalo je jasno da se niko ne plaši promjena više od braće Meta i Rosa Dafera i njihovih fanova. Šarmantna, ali i prilično lijena prošlogodišnja sezona natjerala je brojne gledaoce da se zabrinu, a skeptike da poviču: „Pa dobro, nećemo vidjeti revoluciju, ali mogli bismo makar evoluciju... Ima li ova serija da ponudi nešto originalno ili treba da se zadovoljimo serviranjem jedne te iste „ružičaste“ nostalgije za osamdesetima?“
Drugoj sezoni mogle su se i oprostiti pojedine mane, kruženje u mjestu i prilično površno objašnjavanje zakona na kojima počiva ovaj spilbergovsko-kingovski univerzum. No, trećoj se baš i ne može gledati kroz prste.
„Stranger Things“ je već veliki momak. Poslije tri godine slatkog, ali i pomalo besmislenog dubljenja na glavi sa štreberima iz maleckog Hokinsa u Indijani, došlo je vrijeme da dobijemo neki zreliji odgovor na pitanje kuda plovi ovaj brod. I kakve poruke nosi.
Pop fenomen
Da ne bismo otkrivali mnogo o radnji treće sezone, poslužićemo se jednom paralelom. Trebalo bi da pruži jasan uvid u mane i vrline novih osam epizoda dostupnih na Netfliksu.
Superzabavna prva sezona, koja je postala neočekivani pop fenomen u julu 2016. godine, bila je filovana referencama. Braća Dafer posmatrala su kroz ružičaste naočare, između ostalih, Stivena Kinga, Stivena Spilberga, Džona Karpentera i mnoge druge autore koji su vladali sad već kultnom erom osamdesetih.
Met i Ros Dafer nijesu bili jedini totalno fascinirani ovom erom, ali jesu pokazali rijedak talenat da osvježe tu nostalgiju. Prodali su nam je toliko vješto, da bi jedan od njihovih najvećih uzora Stiven Spilberg sigurno mogao da bude ponosan. Jer, nema tog režisera koji bolje od njega zna kako se kuvaju najbolji (i najkaloričniji) filmski obroci za cijelu porodicu.
Spilberg je davno prihvatio ideju da je film prvo industrija, a tek onda umjetnost (što je više moralno nego estetsko uvjerenje), kao i to da je za život bilo kog djela na velikom platnu najvažnija publika. Zbog toga je težio da zadovolji što širu paletu ukusa i prilagođavao, da ne kažemo kompromitovao sopstvene ideje do onih oblika koji su „univerzalno“ shvatljivi.
Orgazmični efekti
Trećerazredna treća sezona serije „Stranger Things“ oličenje je Spilbergove prepoznatljive „kozmetike“ – njegove vještine da sipa u kotao perfektno odmjerene sastojke koji su nepohodni da bi se publika emotivno izmanipulisala i svezala za neke izvanredne, ali i za prosječne filmske junake. Evo i zbog čega...
Serija „Stranger Things“ nikada nije izgledala ljepše, raskošnije, vizuelno bogatije. Treća sezona prevazišla je sva očekivanja kad je riječ o vizuelnom identitetu. Efekti su najbolji do sada, a imamo i mali atmosferični pomak, skok ka hororu koji je uradio odličnu stvar za estetiku ovog univerzuma. Dakle, što se izgleda tiče – čista spilbergovština. Orgazmi za oči na svakom koraku.
Isto važi i za reference na osamdesete. Već znamo da su braća Dafer žestoki fanovi ove dekade, ali ljubav prema nečemu nekada nije dovoljna da bi rezultat uspio. Srećom, oni ne samo što vole filmove kao što su „The Thing“ (1982), „The Terminator“ (1984) i „Back to the Future“ (1985) – već znaju mnogo o njima i umiju da im se poklone. Baš kao što se Spilberg, jedan od najvećih filmskih znalaca i entuzijasta, klanja svojim idolima.
Nesnošljivi hitovi
No, kad nemate da ponudite mnogo originalnog, to poniranje u reference, ma koliko bilo štreberski sočno i zgodno, donosi i probleme. Treća sezona nije profitirala od pojedinih omaža. Istanjili su se, okraćale su im noge zbog toga što su primijenjeni u istom kontekstu, sa minimalnim izmjenama. Na primjer, zli naučnici sada nijesu američki nego sovjetski, a čudovište nema oblik po uzoru na kultnog „kolegu“ iz jednog nego iz drugog SF/horor klasika.
Veliki problem novog materijala, koji je komotno mogao da se skrati sa skoro sedam na četiri sata, jeste i prenafurani soundtrack. Braća Dafer kao da nijesu mogla da se kontrolišu birajući hitove iz osamdesetih. Ubacivali su ih i đe treba i đe nikako ne bi trebalo, potpuno upropašćavajući dramski naboj u pojedinim momentima.
Na ovaj način, emitujući visokokalorični hit na svakih pet minuta, poništili su iluziju da je njihova serija stvarna, iščupana iz realnosti. Najbolji primjer je „karaoke“ scena sa Dastinom i njegovom novom djevojkom Suzi (najduže čekani lik i najveće razočaranje sezone!).
„Stranger Things“ nikada nije pretendovala da bude ozbiljna i filozofski mračna kao, na primjer, njemačka serija „Dark“, ali nije bila ni ovako infantilna. I na momente do besmisla neuvjerljiva. Za Spilberga se već može reći da umije da izabere dobar pop soundtrack, ali i da ga kontroliše i dozira mnogo bolje nego što su to u ovoj sezoni učinila braća Dafer.
Let u pubertet
Opet, razlog zbog kojeg „Stranger Things“ najviše podsjeća na Spilbergovo vanbračno dijete najviše se odnosi na glavne likove. Oni su ili klišeizirano dosadni ili imaju moć da toliko začaraju, da bi ih fanovi gledali i navijali za njih čak i da samo sjede na kauču i igraju video-igre.
U grupu nepodnošljivih spadaju Nensi, iza čije tipske „women power“ priče ne bi stale ni najornije zagovornice feminizma; Džojs koja je više dosadila i Bogu i narodu opsesivnim „istragama“ magneta koji su pali sa frižidera (bolje bi bilo da je Hop proveo sve ove epizode nervirajući se u društvu Majka i El, nego što je čamio sa njom); zatim Bili, izuzetno formulaičan negativac, neuspjeli pokušaj davanja ljudskog lika nepojmljivom čudovištu – i nesrećni Vil koji je proveo sezonu prezirući djevojčice i patetično moleći drugove da igraju „Dungeons and Dragons“, u nedostatku boljeg zadatka od braće Dafer.
Treća sezona najviše će odgovarati gledaocima koji su u stanju da zažmure na ovakve likove, presladunjave momente i površnosti – i skoncentrišu se na društvo drugih, izuzetno dopadljivih klinaca. I zaista, najbolji momenti sezone kao što je, na primjer, novokomponovani rat tinejdž-dječaka i „druge vrste“ (čitaj: djevojčica), tjeraju vas da zaboravite na sve što vam se ne sviđa i sletite pravo u sopstveni pubertet.
Teško je odlučiti što djeluje slađe na početku... Hop na ivici nervnog sloma zbog Majkovog i Elinog ljubljenja („Nije zdravo koliko se cmaču!“)? Dastinovo biješnjenje zbog toga što mu niko ne vjeruje da je našao lijepu i pametnu djevojku u naučnom (!) kampu? Njegov dugo očekivani reunion sa Stivom? Ili ipak spajanje ovog obožavanog dua sa Robin (sjajna Maja Hok, kćerka čuvenog Itana), jezikušom koja je dobila pune ruke posla i šmekerski opravdala ukazano povjerenje?
Mjera ljubavi
Ima tu još kandidata za trku... Na primjer, El i Maks (konačno je zasijala vrtirepka uvedena u drugoj sezoni) koje kupuju garderobu praćene Madoninom pjesmom „Material Girl“ i koriste netipične metode da bi špijunirale dječake. Zatim, kuknjava njihovih momaka Maksa i Lukasa da su muškarci sa jedne, a žene sa druge planete. I naravno, odbijanje najveće face sezone, Lukasove sestre Erike, da prizna da je (vaša nova omiljena) štreberka, iako umije da objasni zbog čega američka ekonomija propada i kakve to veze ima za životnim zalihama sladoleda za manje od nekoliko minuta.
Erika je tipičan spilbergovski sporedni lik koji se s lakoćom uvlači pod kožu i nikako ne želite da je pustite da ode. No, još veća spilbergovština je Hop, garantovano svačiji najveći heroj poslije treće sezone. Njegov lik, beskrajno šarmantan u izvođenju Dejvida Harbura, poslužio je braći Dafer kao ultimativna emocionalna klopka koja je u katarzičnom finalu morala da natjera suze na oči čak i najtvrdokornijih gledalaca.
U trenutku kada El čita Hopovo pismo i čujete opasku za „vrata otvorena tri inča“, znate da ste dobili još jednu kultnu „mjeru“ za iskazivanje ljubavi, i to u istoj godini kada su Toni Stark i njegova kćerka patentirali „I love you 3.000“. Dođavola sve. Posustali ste, pali ste na foru, iako ste postavili zidove, iako ste potpuno svjesni da ova „promjena“ nije stvarna (zaboravite na postkredits scenu, možda to nije taj Amerikanac, ali svakako ne vjerujte ni u čiju smrt ako ne prikažu tijelo).
Pitanje je da li se to može reći i za čitavu treću sezonu. Ipak je tu više kukolja nego žita. S druge strane, to žito je toliko mirisno, da ćete sigurno čekati četvrtu sezonu sa nestrpljenjem. Jebi ga, braća Dafer su ponovo pronašla način da vam se spilbergovski ušunjaju u srca – i tu je kraj svake priče o razumu i kvalitetu. Ipak je jači taj prokleti osjećaj da je El i dalje, uprkos svemu, princeza Leja svoga vremena...
(FOTO: imdb.com / vox.com/ indiewire.com/ denofgeek.com)
