Urban se ovoga puta odlučio isključivo za žensku podjelu, pa uloge igraju Branka FemićŠćekić, Vanja Jovićević, Kristina Obradović, Branka Stanić, Jelena Simić, Sanja Popović i Anđelija Rondović. Za scenografiju je zadužena Smiljka Šeparović-Radonjić, muziku je uradila Irena Popović, dok su kostimi djelo Line Leković.
Na Barskom ljetopisu „Don Kihot“ će biti igran 21. i 22. jula, kao i 10. avgusta. Pred podgoričkom publikom premijerno će biti izveden 20. septembra i od tada će biti na repertoaru Gradskog pozorišta. - Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I sedam mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namjestite na vašim stolicama i prepustite predstavi – zapisao je povodom „Don Kihota“ reditelj Urban, koji u intervjuu za Pobjedu govori o ključnim aspektima predstave i pozorišta kakvog danas poznajemo.
POBJEDA: Na Barskom ljetopisu režirate klasik svjetske književnosti, koji zasigurno nije lako postaviti na pozorišnu scenu. Šta je presudno uticalo na izbor komada?
URBAN: Direktorica festivala Ksenija Popović predložila je „Don Kihota“, mada to nije bila neka obaveza. Bio je to jedan od prijedloga. Na prvom razgovoru čak smo pričali da Don Kihot bude žena, da se veže za žensku priču.
POBJEDA: Poznajući vaš osobeni i moderni teatarski stil, siguran sam da pozorišna publika ne može očekivati sažeto prepričavanje radnje Servantesovog romana. Ipak, koji izvorni Servantesovi motivi su Vam bili važni, odnosno šta je to što će oni koji su čitali roman moći da prepoznaju u Vašoj režiji?
URBAN: Ovo nije postavka Servantesovog „Don Kohota“, nego jedna predstava Andrša Urbana, po motivima slavnog romana. Te motive treba da shvatimo kao određeno polazište koje je u tom procesu rada, što je uobičajeno za mene I za ljude sa mnom, služilo kao neka vrsta motivacionih tačaka ili inspirativnih blokova. Dakle, tematika Don Kihota i teme koje se javljaju unutar romana ulaze u sam proces, ali mi ne pričamo literarnu priču Don Kihota u predstavi, mada nje ima sa određenim elementima.
POBJEDA: Koliko danas uopšte znamo o Don Kihotu?
URBAN:Mi govorimo o djelu o kome svaki čovjek misli da zna sve, a bukvalno znaju priču da je to neki lik koji je poludio i krenuo na vjetrenjače. Priča o vjetrenjačama se završava na 60. strani, a roman ima 1.200 stranica. Imamo arhetip dvije vrste: arhetip Don Kihota u tom popularnom smislu da svi imaju neki pojam o tome, maltene kao sa Hamletom. Sa druge strane, u svakodnevnom govoru koristimo to donkihotovsko, misleći na besmislenu borbu. Mi stalno imamo ta dva fronta... Don Kihot jeste određena vrsta kompleksa, što mi vrlo dobro znamo. Često govorimo da donkihotovsku borbu predstavlja borba za ideale, ili kada morate da se izborite sa određenom adminstracijom. Dakle, u svakodnevnom životu sretamo se sa pojmom „Don Kihot“.
POBJEDA: Povodom režije ovog komada, izjavili ste da „prepoznavanje donkihotovskog u sebi i u društvu oko nas jeste obračun sa samim sobom i sa određenim društvenim licemjerjem i manipulacijama.“ Šta je to „donkihotovsko“ danas? Je li to zaista pobuna, nepristajanje na ovakav svijet?
URBAN: Teško je direktno odgovarati na takva pitanja. Mi vrlo lako prebacimo sve na društva, uvijek imamo odgovorne, ali smo na kraju mnogo veće kukavice ili licemjeri da krenemo protiv onih stvari koje krivimo. Odmah kažemo: „Ma dobro, to je borba sa vjetrenjačama.“ Nećete se angažovati društveno ili društveno-politički na nekoj strani koja nije profitabilna za vas, jer ćete izgubiti određeni komfor ili sigurnost. Svodeći na psihološku ravan, ipak je to borba sa samim sobom, jer uvijek je lako prebaciti odgovornost i krivicu na državu, društvo, ali vi postojite kao pojedinac koji odgovara za ono što je uradio i za ono što nije uradio. Svako u svom životu zna gdje ili kada nije krenuo tim putem, ili kada izabere taj momenat da ne krene tim putem.
POBJEDA: Zanimljivo je da ste se u ovoj predstavi opredijelili za žensku glumačku podjelu. Izbor sigurno nije slučajan. Šta ste time željeli?
URBAN: Nas je zanimalo šta znači biti Don Kihot ili šta je donkihotovsko u nekom ženskom smislu. Imate razne odgovore, iste kao za muškarce, a takođe imate da je svaka majka Don Kihot na neki način. Ali nije to dovoljno. Ne možete se vi kriti iza društvene ili biološke uloge. Kada govorimo o ženama, ženskim pravima, prvenstveno govorimo o ljudskim pravima. To je priča o čovjeku. Na jednom sloju, u predstavi razmišljamo i pričamo o tome sa kojim problemima ili vjetrenjačama, negativnim situacijama, se srijeće žena unutar društva. Šta je ta pozicija u koju mi odredimo ženu, da ona bude cijenjeni član društva, dakle, šta ona mora da uradi da bi to postala.
Opširnije u Pobjedi
