>> Piše: Prof. dr Božidar ŠEKULARAC
VERTIKALA KUĆE (DINASTIJE) CRNOJEVIĆA
Uspon vlastelinske porodice Crnojević od prve pojave pratile su stalne borbe za proširenje posjeda. Zabilježeno je da su u doba Balšića Crnojevići imali jedno selo u Zabojani i dva sela u skadarskom kraju. Oni su bili gospodari Lovćena i cijeloga kraja sjeveroistočnog masiva. Značajniji uspon Crnojevića počinje poslije prvog pada Despotovine (1439), kada je Stefan (Stefanica) to iskoristio i uz pomoć Kosače ovladao dijelovima Gornje Zete. Crnojevići se pominju prvi put 11. oktobra 1331. godine u izjavi dva Dubrovčanina da su svoje stvari primili „ab illis de Cernoe nomine Calogureg et a suo catone“.
Ova izjava je data pred kotorskim notarom, a zabilježena u najstarijoj kotorskoj notarskoj knjizi. Slijedeći pomen datira iz 1351. godine i odnosi se na Mihaila i Radoslava Crnojevića koje je car Dušan delegirao radi utvrđivanja kotorskih granica. Vjeruje se da je Radič Crnojević sa braćom bio sin jednog od ove dvojice. Iako je o Crnojevićima dosta pisano na osnovu dubrovačkih, mletačkih i kotorskih izvora, ipak sigurne podatke o njima nalazimo tek od Radiča Crnojevića.
RADIč CRNOJEVIĆ
Radič se smatra najstariji, sinom Crnoja Đuraševića, po kome je kasnije cijela dinastija patronimično dobila prezime Crnojević. Radič je imao dva brata – Stefana i Dobrovoja, koji se pominju 1395. godine, kao gospodari Budve. Međutim, o Radiču nalazimo mnogo više podataka. U posljednjoj dekadi XIV vijeka pojavljuje se kao takmac moćnim Balšićima, kao mletački građanin i prijatelj Dubrovčana. Do 1378. godine vladao je kod Đurđa I Balšića određenim sjeverozapadnim oblastima države Balšića koje je morao da napusti pred najezdom Tvrtka I.
Zatim je priješao u Gornju Zetu, koju mu je pred smrt dao na upravu Đurađ I. Poslije Đurđeve smrti Radič i još neki zetski feudalci nijesu htjeli priznati vlast Balše II. Radič je čak polagao pravo nasljeđa Đurđeve zemlje jer je bio oženjen jednom njegovom kćerkom. Radič i brat mu Stefan izdaju povelju Dubrovčanima, da kao njihovi prijatelji svakom dubrovačkom čovjeku omogućavaju slobodnu trgovinu po svojoj zemlji. Iako nema datuma, prema protokolima Dubrovačkog vijeća iz 1395. godine može se sa dosta pouzdanosti reći da je iz ove godine. Iste godine, išli su dubrovački poslanici sa poklonima Radiču Crnojeviću radi posredovanja u nekom sporu sa Đurđem II Balšićem.
Upravo 1395. godine braća Crnojević su bila toliko moćna da su uspjeli da zaposjednu Grbalj i Budvu, a Kotor su držali pod opsadom dok ga nijesu prisilili na plaćanje određenih dažbina. Međutim, Kotorani su vještim manevrom kneza, sudija i Vijeća grada obavijestili mletačkog konzula u Kotoru, da su navodno, ovlastili dva svoja građanina da pođu u Mletke da predaju grad sa okolinom Mletačkoj Republici. Uz to ga mole da o tome obavijesti Radiča Crnojevića, koji se nalazi u Šuranju, pred vratima Kotora. Malo vijeće Kotora je 8. decembra 1395. godine održalo vanredno zasijedanje sa dvojicom vojnih zapovjednika, radi pregovora sa Radičem Crnojevićem.
Poslije pregovora došlo je do primirja. „Plemeniti i moćni muž“ Radič Crnojević se obavezao, 14. decembra 1395. godine da pošalje svoja dva poslanika koji će pred duždom i Vijećem sastaviti ugovor o međusobnim odnosima i obavezama prema Kotoranima. Između ostaloga obavezao se da neće praviti nikakve štete u Grblju dok bude u njegovim rukama, kao ni na ostalom području kotorske opštine. Ovaj ugovor je utanačen sa kotorskim vlastima, a trebalo je da bude potvrđen dekretom mletačkog dužda. Zatim, on će bez pogovora predati kotorskoj opštini Grbalj sa stanovništvom, svim pripadnostima i pravima. U protivnom da Mletačka Republika plati 500 zlatnih dukata, uz garanciju svojim dobrima „u Mlecima, Kotoru, Dubrovniku, Zadru, Ankoni, Srbiji i ma kojem mjestu, selu ili tvrđavi“. Radič se obavezao i u ime svojih nasljednika, brata Dobrovoja i svoje žene. Nakon ovih događaja i kontakata poslije 31. januara 1396. godine Radič je ostavio Kotor na miru i povratio mu Grbalj.
Smatra se da je pomirenje s Kotorom učinio užurbano jer mu je prijetila opasnost od Đurđa II Balšića Stracimirovića, koji ga je nazvao „prokletim rušiocem otadžbine“. Podaci od 24. aprila 1396. godine govore da je porodica Radiča Crnojevića i poslije potpisivanja ugovora, pravila štetu Kotoranima. Tada su kotorski knez, sudije i Malo vijeće Kotora odlučili da od Radiča i brata mu Dobrovoja i od njihova roda, traže naknadu štete. Narednog dana 25. aprila 1396. godine, Radič je poginuo u borbi sa trupama Đurđa II Stracimirovića, a njegova braća gube moć i ulogu u Zeti. Đurađ II Balšić Stracimirović zauzima dio njegove teritorije i u pismu duždu iz Ulcinja, 31. maja 1396. godine, kaže da je bio „Radic Zornoe, maledictus istius patris destructor“. Mjesto Radičeve pogibije nije utvrđeno ali se pretpostavlja da je to moglo biti u blizini Budve ili pak u samom ovom gradu, što ga je Radič držao više godina i smatrao svojom prijestonicom. Radič je uživao podršku bosanskog kralja Tvrtka, neprijatelja Balšića i Turaka, čime se svrstao u saveznike Venecije.
Zbog toga on vrši zauzimanje kotorskih posjeda, a na jugu napreduje osvajanjem Lješa, vjerovatno uz pomoć Venecije, jer je i ona bila zainteresovana za lješku tvrđavu. Poslije ovih uspjeha Mletačka Republika, po odluci Velikog vijeća, Radiču dodjeljuje čast mletačkog plemića, nazvavši ga „Gospodar Zete“. Radič je bio namjeran da uništi Đurđa II Balšića Stracimirovića, te je smatrao da treba zauzeti Kotor, odakle bi crpio sredstva, te već 21. novembra 1395. godine opsijeda ovaj utvrđeni grad. Već smo naprijed objasnili kako se završila ova opsada Kotora. Radič je imao dva brata, Stefana i Dobrovoja. U pohodu na Kotorsku opštinu učestvovao je i njegov brat Dobrovoj što se vidi iz dokumenta od 24. aprila 1396. godine. Već narednog dana 25. aprila 1396. godine, u sukobu sa Đurađem Balšićem, Radičeva vojska je razbijena, a on poginuo, o čemu Đurađ izvještava Veneciju 31. maja.
ĐURAĐ I LJEš CRNOJEVIĆ
Ova dva brata Đuraševića – Crnojevića često se pominju između 1403. do 1431. godine kao „barones Zente“ (lexius-alexius). Od 1403. godine javljaju se kao prijatelji Dubrovčana, o čemu svjedoče pisma upućena obojici i senatorski protokoli koje je objavio M. Pucić. Đurađ Đurašević „vojvoda kneza Balše“, bijaše prisutan 1413. godine pri osnivanju manastira Sv. Nikole u Praskvici, kod Budve.
U kotorskim spomenicima Đurađ se pominje samo 1419. godine u jednom spisu, u kojem se izvjesni Nikša obavezao 14. decembra ove godine, u svoje ime i u ime svoje braće da će Đurđu Đuraševiću (Georgio Jurasovich) vratiti srebrni pojas. U vrijeme ratova Balše III sa Mlecima, Venecija je nastojala da pridobije braću Đurđa i Lješa, na svoju stranu, obećavajući im značajne privilegije, nudeći čak i gradove – Budvu, Bar i Gornju Zetu.
Poslije Balšine smrti braća su htjela pristati uz Mlečane, ali ih ovi odbiše sa obrazloženjem da su despotovi ljudi, što su i bili, jer su tada bili u službi despota Stefana Lazarevića. Uostalom, o tome svjedoči i natpis na grobu u manastiru Komu, na Skadarskom jezeru, u kome se kaže da je Lješ Crnojević vojvoda despota Stefana. Kako se vidi iz dokumenata ova braća se čas nazivaju Đuraševići, a čas Crnojevići, dok se, konačno nije ustalilo prezime Crnojević od 1441. godine.
