Pamti ovaj grad i teška vremena kada je bio porobljen ili do temelja porušen, ali i veliki doprinos Podgoričana u borbama za slobodu i socijalnu pravdu. Koliko je hrabrosti, volje i ljubavi bilo poptrebno, kad ničeg nije bilo, da sa golim rukama, na krilima ogromnog entuzijazma, vjerujući da mogu i moraju, počne se graditi nov, moderan grad na ruševina stare Podgorice, koje je za sobom ostavio Drugi svjetski rat.
Međutim, u želji da se što je moguće prije izgradi novi život i grad uklanjani su i razni objekti koji su bili simboli prošlih vremena.
Naravno , stara je istina, da svako novo vrijeme nosi sa sobom velike izazove. Koliko god mi kao pojedinci bili trenutno zadovoljni ili nezadovoljni, koliko god bi mi željeli da je nešto drugačije, ili pravednije, brže ili ljepše …… grad ima svoj ritam i građani ga hrane životom po svojoj mjeri, jer kako je to zapisao pjesnik “ Vrijeme gradi grad”.
Istoričari su zabilježili da su tokom vjekova na području današnje Podgorice započinjala život i nestajala naseljena mjesta Alata, Birziminium, Doklea i Ribnica. Zatim nastaje Podgorica čije ime je prvi put zabilježeno u pisanim dokumentima 1326. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, na talasima novog vremena, 1946. godine naš grad dobija ime Titograd da bi se krajem prošlog vijeka gradjani izjasnili da se vrati staro ime - Podgorica.
Ove fotografije čuvaju uspomenu na staru - predratnu Podgoricu. Na grad, koji se satojao od dva urbanistički i gradjevinski potpuno različita dijela, Staru i Novu varoš. Staru varoš u kojoj su dijelovi zidinama stare turske tvđave, vijugavi sokaci, prizemljuše i ogradjene avlije. Kućama koje su u velikoj mjeri nosile pečate orijentalne arhitekture, radnjama, mostovima, malim trgovima, Sat kulom, džamijama i crkvama ……. I Mirkovu varoš, kako je joj knjaz Nikola dade ime, a narod je prozva Nova varoš, koja se planski gradila sa širokim i pravim ulicama, velikim trgom I, za to vrijeme, modernim građevinama namijenjnih stanovanju, poslovanju, obrazovanju, ….. i drugim djelatnostima.
Nova vremena nosila su sa sobom nove navike i potrebe, ali ono što je bilo duboko utkano medju Podgoričane je taj nesalomljivi “šeretski” duh Podgorice koji je jače spajao sve njene stanovnike nego kameni mostovi na Ribnci I Morači.
Naravno bilo je strašno teških ali i lijepih perioda u brojnim vjekovima i decenijama života ovog grada.
Medjutim, ono što je zajedničko za sva vremena su divni primjeri bratskog suživota i solidarnosti bez obzira na vjerske, socijalne ili druge različitosti.
Mnogo toga zabilježili su brojni pisci, putopisci, slikari, fotografi …..
Te lijepe priče moraju biti još snažniji izazov za majstore pisane riječi, i druge umjetnike, da se ne zaborave i da hrane duše generacijama koje stasavaju. Jer na temeljima koje im mi ostavimo oni će graditi svoje živote i odnos prema ljudima koji ih okružuju.
Moderna urbanizacija svrstala je Podgoricu medju ljepše i udobnije gradove, ali sigurno moglo je mnogo više da se uradi na očuvanju ili obnovi pojedinih objekata, pa i čitavih ulica koji su bili simboli prošlih vremena. Vjerujemo da još uvijek nijesu izbrisani svi tragovi stare Podgorice i da se pažljivim planiranjem mogu sačuvati i obnoviti pojedine građevine kako bi još punije njegovali uspomenu na prošla vremena, a imali bi i mnogo bogatiju turističku razglednicu našeg grada.
Ova zbirka fotografija ima za cilj da starije podsjeti a mlađima prikaže kako je Podgorica izgledala od 1862. do 1940. god.
