Piše:
Marija Ivanović-Nikičević
Diznijev film „The Lion King“ (1994) je crtani pandan „Hamleta“ – i to ne samo zbog toga što je, između ostalog, zasnovan na ovom Šekspirovom remek djelu. Zaplet jeste inspirisan Klaudijevom spletkom, Simbu zaista muči šekspirovski tragično „biti ili ne biti“, Timon u jednom trenutku stvarno citira dio iz „Romea i Julije“, lobanja kojom se u jednoj od kultnih scena poigrava Skar jeste referenca na jedno od najvećih dramskih djela u istoriji ljudskog roda. Opet, nije „The Lion King“ šekspirovski samo zbog toga.
Diznijev obožavani oskarovac ravan je jednom „Hamletu“ prije svega zbog načina na koji se nosi sa dvjema najvažnijim temama od kada je svijeta i vremena – sa ljubavlju i smrću.
Životna trauma
Teško je pronaći crtani film u kojem je strah od gubitka roditelja, najveći koje jedno dijete može da ima, uzdignut na nivo tako upečatljive tragedije - a da priča pritom puca od radosti, zdravog humora i ljepote života. Baš to je razlog zbog kojeg milioni širom svijeta ne prestaju da navode Mufasinu smrt kao jednu od najvećih životnih trauma – ali i moto „Hakuna Matata“ kao nešto što im uvijek smota osmijeh na lice.
Ironično, ali istinito: tim milionima fanova, onima koji bi trebalo da budu najkritičniji, onima koji su ko zna koliko puta plakali i smijali se istim djelovima sage o Mufasinoj dinastiji, namijenjen je istoimeni rimejk Džona Favroa. Novi „The Lion King“ pravljen je za najveće nostalgičare među njima, a ne za neke nove klince koji tek treba da ga otkriju.
Ovaj vizuelno blistav, ali narativno obogaljen film može da bude sjajan samo onima koji nijesu svjesni da su njihove emocionalne reakcije uslovljene kopiranim scenama - i da zapravo plaču ili se smiju prisjećajući se istih momenata iz originala, a ne zato što je nova verzija iole tužna i smiješna. Jer, nije.
Ovako skockan rimejk mogao bi da bude dobar samo onima koji nikada ranije nijesu gledali „The Lion King“. Ali, jesu. Morali su ga pogledati, osim ako još nijesu u pelenama. Ili ako sticajem nekih čudnih okolnosti od 1994. do dana-današnjeg nijesu živjeli pod kamenom.
Zoološki subjekti
Za precizan opis iskustva gledanja Favroovog rimejka, najbolje je upotrijebiti „The Lion King“ rječnik. Na primjer, slobodno se može reći da nova verzija pored originala izgleda jadno, bijedno i malecko baš kao ona Simbina šapica koja propada u džinovskom otisku Mufasine šape u zemlji.
Da je novi „The Lion King“ vizuelno impresivan kao Mufasa, a narativno ružan i ofucan kao Skar. Da rimejk ima snagu Simbine nedozrele, a original Mufasine moćne rike. I da ovakav rimejk djeluje kao oskrnavljena Ponosna stijena pod tiranijom Skara i hijena, a ne kao Mufasin topli dom u kom smo uvijek i zauvijek dobrodošli.
Novom „The Lion Kingu“ fale srce, duša i originalnost – sve ono zbog čega je original postao besmrtan preko noći. Favro kopira kadar za kadrom, ubijajući ljepotu i emociju originala, prigušujući moćnu lavlju riku, podešavajući masterpis na vibraciju. Blago onima koji se tokom gledanja ovog filma ne osjete kao turisti kojima je umjesto safarija ponuđen obilazak zoo vrta...
Najveća vrlina njegovog djela je zapanjujući CGI zbog kojeg ovaj film djeluje kao animacija maskirana u produženu epizodu serije „Planet Earth“. Svaki listić, bubica, kamen, bora na Rafikijevom licu, nabor na lavovskim sapima - sve je foto-realistično. Toliko, da ćete više puta protrljati oči pokušavajući da provalite gdje počinje „igrani“ film, a gdje CGI. Olakšaćemo vam muke. Sve je ovdje svedeno na CGI. Nažalost, kompjuteri ne postižu željeni efekat.
Vizuelna bravura ujedno je i najveća mana novog „The Lion Kinga“. Jer, kada želite da postignete gotovo dokumentaristički realizam, morate da izgubite glavni „specijalni efekat“ originala: utisak da su lavovi i sve ostale životinje u ovom filmu potpuno nalik ljudima. Jer, kako bi iko mogao da povjeruje da je stvaran lav koji izgleda kao subjekat emisije „Animal Planet“ – a pritom pjeva, pleše i priča? Zar to nije neprirodno? Ako je Favro želio da bude zoološki precizan, zbog čega nije izbacio muzičke sekvence i dijaloge?
Jureći realizam
U novoj verziji nema mjesta za jednako upečatljivu, raskošnu, totalno nezaboravnu animiranu „I Just Can't Wait to Be King“ sekvencu sa Simbom koji nosi „grivu“ od crvenog lišća. Nema hijena koje postavljaju glupa pitanja, kao idealni predstavnici banalnosti zla - ili zubima vade igle iz sopstvenih psujući lavove i onoga što ih je stvorio.
Nema ni unezvijerene, tako roditeljske panike na Mufasinom licu u trenutku kada sazna da je njegov mali Simba zarobljen u klancu. Niti Rafikijevog razdraganog ludila. Bez prepoznatljive vedrine u očima i jarkih boja na licu, jedan od najvećih simbola životne mudrosti i šamanstva među ljubiteljima crtaća sada izgleda kao da je proveo prethodnih 25 godina pijući vinjak za improvizovanim kariranim stolom ispod afričkog baobaba...
Nema ih zbog toga što je priroda animacije bitno drugačija od onoga što nudi hiperrealistični CGI. Sa animacijama je sve moguće, pa čak i to da hijene obavijene zelenom izmaglicom nacistički salutiraju šekspirijanski zlom lavu koji želi da postane sultan umjesto sultana. Naravno da se Favro jureći realizam najviše poklizao u takvim scenama, baš onim zbog kojih smo povjerovali da je ovaj nestvarni svijet potpuno stvaran.
Umjesto da se pozabavi pitanjem da li bi uopšte trebalo raditi fejs lifting kultnih filmova, Favro se s jedne strane fokusirao na to da iskopira, a sa druge da zategne sve što se „osvježiti“ može.
Za film koji je pola sata duži nego original, obećao je malo bolji elaborat vremena koje je proveo sa Timonom i Pumbom, kako bi što bolje prikazao dubinu njegove hamletovske traume. No, od toga ni traga, osim ako u to ne ubrajamo nekoliko nabacanih momenata komičnog olakšanja kada do sada nepoznati likovi iz džungle, poput šiš-miš lisice Bati koja je izostavljena iz originala, bacaju fore na račun lava insektojeda.
Ajte kući
Scenario je tek priča za sebe. Kad nije rađen po kopi-pejst principu, onda je pun „preobjašnjavanja“ situacija koje svakako vidimo na velikom platnu. Pokušaji da se priča dopuni, poput Skarovog i Mufasinog razgovora o čuvenom ožiljku, mijenjanja imena hijenama (Kamari i Azizi, a ne Ed i Banzai?!) ili Zazuovog komentara o Mufasinom temperamentu kad je bio u Simbinim godinama, ne doprinose ničemu.
Koliko je scenario šupalj postaje najjasnije u jedinim potpuno svijetlim momentima filma, onima kada velikim platnom dominiraju Timon i Pumba, ponekad i Zazu. Set Rogan i Bili Ajhner uradili su nevjerovatan posao sa hakuna-matašima. Osim što su njihovi glasovi pun pogodak za Timona i Pumbu, Roganovi i Ajhnerovi improvizovani dijalozi osvježili su bajati scenario.
Od glumaca koji su pozajmili glasove vrijedi pomenuti još Džona Olivera, koji je briljirao igrajući na crnohumornu britansku uštogljenost portretišući vječito zabrinutog i stisnutog Zazua. I naravno, Džejmsa Erla Džounsa, jedinog glumca koji je bio dio originalnog projekta. Sreća pa se Favro nije usudio da nekom drugom povjeri Mufasu.
A ostali? Tja. Svi su manje-više nebitni ili dovoljno okej da im ne povičete: „Ajte kući.“ Svi osim Bijonse. Ne zna se kad je precijenjena pop diva gora – u novim interpretacijama čuvenih pjesama Eltona Džona, Enija Morikonea i Tima Rajsa ili kad izmumla nešto u kadru kao odrasla Nala.
Njeno učešće u projektu nejasno je koliko i izvođenje kultne oskarovske pjesme „Can You feel The Love Tonight?“ po danu (!) – kao i cijela ova kanibalistička ekskurzija u koju se upustio „Dizni“. No, sad je već kasno za priču. Već su na putu „Mulan“, „The Lady and the Tramp“, „Little Mermaid“... E, ako vas „The Lion King“ ne ubijedi da makar njih stavite na „silent“, onda ne znamo što može.
Ocjena: 2/10
FLEŠ:
Režija: Džon Favro Glasove pozajmili: Donald Glaver, Čivetel Edžiofor, Bijonse, Set Rogan, Bili Ajhner, Džon Oliver Trajanje: 118 min
BOKS:
N: Nula bodova za Skara
Sve bi se u vezi sa Favroovim filmom dalo shvatiti, ako ne i prihvatiti, da Džeremi Ajrons nije izrazio želju da ponovo pozajmi glas Skaru – i da glumac, važan kao Robin Vilijams za Duha („Aladdin“) ili Erl Džouns za Mufasu - nije iskuliran u korist nebitnog Čivetela Edžiofora.
S druge strane, sudeći prema tretmanu koji su dobili kultna pjesma „Be Prepared“ i novi, nikad ofucaniji i jadniji Skar, bolje što je Ajrons ispao iz igre. I ne, nije tu samo riječ o fizičkom izgledu lika i katastrofalnom pjevanju Čivetela Edžiofora. Kada se prijavio za ulogu, Ajrons vjerovatno nije ni slutio da će predstavnici „Diznija“ insistirati da se iz sekvence „Be Prepared“, jedne od najsavršenijih zlikovačkih pjesama u svim univerzumima – uklone nacistički elementi. Jer, znate, neko može da pomisli da se tu slavi nacizam.
Nevjerovatno, ali istinito: kada govorimo o ovoj vrsti omaža više je kreativne slobode bilo 1994. nego sada. Politička korektnost će nam glava doći...
(FOTO: imdb.com)
