Kada biste se zapitali koji je bio prvi film u istoriji britanske kinematografije u potpunosti ispraćen zvukom, vjerovatno vam ne bi ni palo na pamet da ga je režirao veliki Alfred Hičkok. I zaista, mnogi osporavaju taj status njegovog ostvarenja „Blackmail“, s obzirom na to da je nekoliko mjeseci ranije premijerno prikazan manje poznati film sa zvukom „The Clue of the New Pin“ (Artur Mod, 1929).
Koliko god ga osporavali, činjenica je da je Hičkokova prva zabava sa zvukom, premijerno prikazana 28. jula prije devet decenija, prošla mnogo bolje od Modovog ostvarenja. I da je ta zabava mogla da se završi drugačije, da maestro nije bio tvrdoglav.
Potencijal svjetla
„Blackmail“, jednostavna priča o klasičnoj ucjeni koja igra oko zanimljivo snimljenog ubistva u studiju umjetnika, Hičkokova je adaptacija istoimenog pozorišnog komada, koji je napisao njegov, poslije će se pokazati, glavni saradnik Čarls Benet.
Kada je došao do teksta, Hičkok nije mogao ni da sanja da će morati da razmišlja u „zvučnom fazonu“. Naprotiv, na filmu se uveliko radilo kao da je riječ o nijemom ostvarenju. Onda je Hičkok dobio informaciju da može da iskoristi zvuk na pojedinim mjestima.
Tvrdoglavom režiseru nije padalo na pamet da zvučno pokrije samo djelove, pa je na sred snimanja nijemog filma ponavljao scene koje će imati zvuk. Tako su ljubitelji filma dobili dvije verzije – nijemu i onu sa zvukom!
No, da nije sve do zvuka dokazao je i fenomenalnim scenama. Pored odlične scenografije s početka, kadrovi jurnjave po Britanskom muzeju pokazali su da je maestro i tada znao da iskoristi potencijal svjetla, pa čak i kada ga nije ni imao u čuvenom londonskom zdanju! Njegova kasnija filmografija zasigurno je refleksija upravo ovih fenomenalnih kadrova.
Spretni igrač
U jednom od intervjua Hičkok je objasnio poseban užitak koji je osjećao režirajući „Blackmail“.
- Težio sam ka tome da pomiješam film i muziku u nešto što će postati umjetnički entitet – kazao je režiser.
Bez ikakve sumnje, jedva je čekao da počne da manipuliše zvukom. Da je bio apsolutno spreman za to pokazuje i činjenica da je vrlo efikasno „pokrio“ naglasak češke glumice Ane Ondre glasom Džoan Beri koja je sve vrijeme izgovarala tekst dok je njena koleginica nezgrapno otvarala usta.
Na koncu, nijema verzija je bolje prošla u bioskopima nego ona sa zvukom. Ali, vjerovatno ne zbog kvaliteta. Prije će biti da se to dogodilo zbog toga što većina evropskih bioskopa u to doba nije mogla da pusti zvuk. Samo odabrani mogli su da uživaju u ovom zvučnom Hičkokovom trileru.
Leila MURSELJEVIĆ
FOTO: talkfilmsociety.com
