U nekom modernom eksperimentu potrage za ludo i nepredvidivo uzbudljivom muzikom, ključni sastojci bi, recimo, mogli biti četvorica pubertetlija. To je zaključak nakon preslušavanja prvog albuma benda - takvu slobodu najlakše uhvati nečija čista, nebrušena mladost.
„Schlagenheim“ donosi onaj osjećaj kao kada se, recimo, suočite sa saznanjem da je Orson Vels snimio „Građanina Kejna“ sa 25 godina i da je to bio baš njegov prvi film.
Tu smjelu, bezobraznu inovativnost, ljepotu koja sama sebe ne objašnjava i koju možete okusiti kao davno zaboravljen ukus iz djetinjstva - ova četvorka nagovijestila je prije pola godine. Radio KEXP je u nizu čuvenih živih svirki serviranih na Jutjubu, na recepciji jednog islandskog hostela (tako je, pretencioznije ne može biti!), ugostio ove balavce.
U 26 minuta, protutnjali su kao uragan Kanzasom, pozvali svaku dlaku na gotovs i u času rok hipnoze žedne preko vode preveli one koji su se zatekli baš tu, na toj internet adresi...
Adrenalinska injekcija
Album je, pola godine nakon tog januarskog mini-koncerta, raskrinkao pa još više nadogradio instant mit o bendu Black Midi. Opisati njihovu muziku kao post-pank, post-rok i art rok sa ukusom fri džeza ne znači baš ništa, naspram gitarskog juriša koji vas sačeka na uvodnoj „953“.
Njihova muzika je crveni alarm, kofa vode sručena za gorko buđenje. Tolika je ta doza urgentnosti - kao adrenalinska injekcija stučena pravo kroz grudni koš, damar koji tjera da trčite kilometrima, glas koji u glavi vrišti da ruke podignete sa volana usred vožnje.
Rijedak je album koji u nekoliko sekundi, nasumično izabranih u bilo kojoj od devet pjesama, može da dokaže inventivnost dvojice gitarista (Džordi Grip i Met Kvašnjevski). Te eksplozije zvuka, erupcije rifova, savršeno su najavljene i bile očekivane za svakog ko je vidio i čuo njihov KEXP koncert.
Ono što zadivljuje su slojevi servirani ispod, momenti koji se porađaju u smirenijim fazama pjesama, a koji su isključivo ekskluziva studijskih snimaka, naspram bilo koje svirke. To je najljepše oslikano u osmominutnom epu „Western“.
Uzbudljiva vožnja
Da se radi o muzičarima koji brižljivo promišljaju i gotovo podmuklo planiraju, najbolji dokaz je genijalna „Speedway“. Saspens koji grade tokom pjesme je gotovo hičkokovski, konstantno uskraćujući slušaocu ono što očekuje... Prije potpuno neočekivane katarze, krešenda koji najčešće donese potpuno ludi i beskrajno talentovani bubnjar Morgan Simpson, ključna figura benda.
Black Midizato podsjećaju na velike, grandiozne britanske bendove psihodelije i prog-rokapoput King Krimson. I takvi su bendovi potrebni u 2019.Oni koji publici ne idu niz dlaku, koje boli uvo za strofa-refren-strofa formu. Muzičari koji su tu, da vas provozaju rolerkosterom, pa tek onda pitaju treba li vam sigurnosni pojas! Budite sigurni, sve što ćete na kraju poželjeti je samo nova uzbudljiva vožnja...
S. Stamenić
Ocjena: 90/100
