Kako starac od 74 godine može sam da stupi na veliku binu modernog rok festivala? Sve odgovore imao je Ibrica Jusić, sa gitarom stisnutom u rukama i u stavu mirno kao hrabri olovni vojnik... I uz malo inata. Da dokaže, da mu je baš takvom i baš tako, mjesto tu.
Sjene uzora
Sve što je Ibrica mogao, dostojanstven i prav, jeste da u prvu liniju fronta prizove sjene velikih uzora. I još većih prijatelja...
„U nama toliko ljeta, mi smo siročad svijeta... Reci da li ćeš noćas moći ostavit sve?“ - nije pjevao, već grmio i zvao na uzbunu Ibrica, u samoći ogoljen sa pozorja bine Lejk festa, najveće i najsjajnije do sada. I tu, pod krupačkom branom i u tišini topola, „Moderato Cantabile“ Arsena Dedića bridila je čežnjom kao meka avgustovska mjesečina. „Čitav svijet bit će tvoj novi dom, neka kažu avantura je to...“. Bilo je samo potrebno da starac povjeruje da tu pred sobom ima neke svoje, prave. Publika Lejk festa je upravo takva: krojeni da dobro osjete zašto im Ibrica, jedini kovač sevdaha među dubrovačkim trubadurima i jedini šansonijer među folk rokerima, „podvaljuje“ baš Arsena. Pa prevodi Lenarda Koena („So Long Marianne“) nakon što objasni zbog čega je uvreda Koena nazvati pjevačem. Potom i nauči kako se to najljepše i jedino ispravno akcentuje ruža („Magdalena“ Olivera Dragojevića)...
Niz smiraj avgustovskog rumenila tekli su stihovi Hajnea („Kraj tanana šadrvana“), pa Šantića („Što te nema“)... I tek tada, stidljiv kao jedan mladić tabana opečenih hercegovačkim kamenom, što se tamo krajem šezdesetih zaputio put Pariza i zauvijek obolio od aznavurštine - Ibrica je zapjevao i svoje pjesme. Znali su ih svi.
Nova snaga
Bio je petak, a Lejk fest dočekao je jedan od najintimnijih momenata u svojih devet godina. Ibrica, ono ozeblo dijete iz decembra ratne '44-e, pronalazio je iznova i iznova novu snagu u koljenima. Oni malo stariji sjećaju se da je na koncertima uvijek nastupao sjedeći. E, pazite sad taj inat: Jusić savršeno zna da u grlenom glasu više nema snage kao nekad da pjeva iz stolice, pa sebi svaki put kaže - ili ćeš dva sata stajati ili koncerta neće biti. I sve to sa svoje 74 godine. Nije problem, može u taj program upasti i najslavniji tenor Enrika Karuza!
- E, eto im ga sad, što su rekli šta će Ibro na rok bini - kazao je mangup, ispraćan ovacijama hiljada onih što su te noći Lejk festa dobili neodoljivu uspomenu. A Ibrica Jusić samo objasnio što to zaista jeste rokenrol.
Bilo je sasvim jasno: deveti Lejk fest pogodio je senzibilitet ciljne grupe - damar one djece iz komšiluka koja su se na tri dana i tri noći skrila pod šatorima nezaboravnog kampa pod topolama. Svih starijih rok melanholika, ali i onih malo mlađih što tek hvataju svoju zanesenjačku crtu. Jedno drugo decembarsko ratno dijete, samo godinu mlađe od Ibrice, to je prepoznalo i jasno istaklo. Željko Bebek im se zahvaljivao prve noći festivala, na početku nastupa. Svima redom...
Tačno je, to je isti onaj Bebek koji za četiri decenije solo karijere nema veliku pjesmu. I možda nije bilo ni potrebe da Željko, pored svih silnih hitova Bijelog dugmeta koje je proslavio, zapjeva Indekse. Ali, nije to toliko bitno naspram činjenice da niko ne pjeva „Selmu“ kao Željko Bebek. I da je sa njom 73 godine mladio, baš kao nekad u svojim dvadesetim.
Pokazati stav
Tako je Lejk fest, iz nastupa u nastup, dokazivao nešto važno. Da je na blještavoj bini najbitnije pokazati stav. Biti pomalo prč, bahati lola kao onaj Sarajlija Đura iz „Nadrealista“ što je nastupio sa Bombaj štampom i sve od starta ubjeđivao da bolji bend do sada nijesu čuli. Pa biti i pomalo destruktivni, samokritični šarmer kao Banjalučanin Kolja, koji iz pjesme u pjesmu nije činio ništa drugo nego svakog pred binom podsjećao odgovornosti naših dana i našeg vremena.
Lejk fest je, jako važno, ove godine okupio muzičare koji su znali da zabave publiku i natjeraju na ples i onda kad većina ne bi znala više od nekoliko pjesama. Splitski TBF je savršen dokaz, Bombaj štampa apsolutno - i naravno Love Hunters za urnebesnu spuštenu zavjesu festivala.
Izuzetan potez
Organizatori su ovog puta povukli izuzetan potez da mlađima od 12 godina obezbijede besplatan ulaz, uz roditelje, na festival. I vrlo bitno - festivalsku postavu uredili tako da bude sasvim primjerena roditeljima, djeci i standardnoj festivalskoj publici. Od izbirljivih rok sladokusaca zahtijevalo se samo strpljenje - i naravno da je svirka Nikole Vranjkovića, u dva sata iza ponoći, bila poput ritualnog, ljekovitog iskustva.
Utisak su zaokružili domaći bendovi. Od Srđinih strijela i vrlo znalačke grandži psihodelije na startu, odlično usvirane barske Akademije, garažnog prašenja benda Off Duty i silne energije pankerskih buntovnika iz Punkreasa... Kvalitet njihovih svirki je smjernica za narednu, jubilarnu ediciju Lejka - da uz izvjesno angažovanje najvećih regionalnih zvijezda i neku bomba-poslasticu sa zapada, baš oni, domaći, dobiju nešto bolje termine i nastupe pred brojnijom publikom. Čisto da se izbjegne situacija iz bekstejdža, gdje frontmen Off Dutyja na pitanje o stvaranju mlađih bendova sa razlogom odgovara: „Pa, ne pitajte nas, mi smo u ovome već 11 godina“.
Jer, mnogo je cvijeća, nota i čežnjivih snova dozrelo tamo u devet avgusta pod krupačkim topolama.
Tribjut poslastica
Publici Lejk festa posebno je po meraku bila svirka tribjut benda kultnog kragujevačkog Smaka, kojim je za gitarom kormilario Dejan Najdanović Najda, inače član posljednje postave Smaka.
Njihov nastup prošle subote odlična je smjernica organizatorima da u godinama pred nama nastave da angažuju tribjut bendove nekih velikih stranih zvijezda i projekata. Najda je savršeno pogodio sa izborom pjesama, a vremenski organičen nastup učinio i emotivno jakim i zabavnim. Kulminacija je, naravno, bila kultna „Satelit“ - koju je Nišlija dostojno iznio i glasom i soliranjem za gitarom.
Zvuk koji sve otkriva
Vrhunsko ozvučenje sa nikad do sada modernije i „nabudženije“ festivalske bine Lejk festa, uz specifičnu akustiku prostora pod krupačkom branom, učinilo je da se utisak o virtuoznosti i kvalitetu vrhunskih muzičara dodatno pojača - ali i eventualni „kiksevi“ dodatno ogole.
Kvalitetniju bluz svirku od dvočasovnog meračenja sa bendom Nikole Pejakovića Kolje teško da je bilo prilike čuti ovog ljeta na regionalnim binama i pored toga što joj je falilo malo damara da dodatno animira publiku. Nedostatak svježine u pjesmama niški Kerber nadomjestio je raskošnim koncertnim aranžmanima, nakon ponoći posljednjeg festivalskog dana.
(FOTO: Marko Ristić/Lake fest)
Stojan STAMENIĆ
