Kuća u kojoj ste odrasli, naročito ako u njoj više ne živite, nerijetko zna da se pretvori u nešto poput arheološkog nalazišta. Putovanje kroz različite periode života dok preturate po kutijama pod krevetom može izazvati i dozu srama ili čak nerazumijevanja s ove tačke gledišta. Na primjer, čemu toliko postera? Odakle opsjednutost baš tim bendom? Zar ste bili baš takva osoba?
Ljetnji kamp
S druge strane, jedan „Baywatch“ album sa sličicama može probuditi cijeli spektar emocija. Za tu neku sličicu koja je falila možda ste krišom dali sestrinu kolekciju salveta. Isto važi i za, recimo, kasetu njemačkog repera po imenu Nana koju ste svojevremeno skupo platili sa čak dva postera „Nestašnih godina“.
Razgledanje kutija iz djetinjstva, u jednom trenutku, mora vas raznježiti. Kvota je 1.15 da će, ukoliko ste dijete devedesetih, to najvjerovatnije biti zbog suvenira sa jedne posebne pustolovine. Zbog sjećanja na jedno davno, divno i bezbrižno ljeto i te neke ogrlice, karte, gumene igračke ili čak onog žetona iz smokija sa likom baš vašeg Izabranog djeteta i/ili njegovog Digimona.
Prije dvije decenije, jednog avgusta 1999. godine koji je bio sparan baš kao ovaj, sedmoro djece boravilo je u ljetnjem kampu. Sa neba je, usred nečeg poput meteorske kiše, palo sedam neobičnih uređaja. Samo nekoliko sekundi kasnije klinci su se našli u nekom potpuno drugačijem svijetu.
Sedam vrlina
Taiči, Sora, Jamato, Džo, Koširo, Mimi i Takeru bili su Izabrana djeca. Izabrana da sa sedam malih digi-prijatelja sačuvaju Digitalni svijet od mraka koji mu je prijetio. Izabrana da djecu širom planete nauče o hrabrosti, ljubavi, drugarstvu, mudrosti, vjernosti, iskrenosti i nadi - sedam vrlina koje je svako od ove djece predstavljalo. Izabrana da baš zbog njih, u nekoliko malih zemalja na brdovitom Balkanu, svakog dana u isto vrijeme, klinci odlažu loptu, trče u kuću i parkiraju se pred veliku crnu kutiju, spremni na još jednu epizodu serije „Pustolovine sa Digimonima“.
Ono što tada nijesmo znali jeste da je taj Digitalni svijet koji nam je tako mnogo značio nastao kao obična reklama za digital monsters - igračku nalik tamagočiju. No, da mu je od početka suđeno da bude mnogo više bilo je jasno kada se prvi put u istoriji animacije desilo da se serijal neplanirano nastavi. Projekat koji je prvenstveno zamišljen kao 13 brzih zalogajčića za mališane, zahvaljujući enormnoj popularnosti širom planete pretvorio se u 54 teška zalogaja o drugarstvu, hrabrosti i požrtvovanosti zbog kojih smo naučili mnogo o ljubavi, ali i o gubitku.
Crtane serije i filmovi postojali su i prije Digimona, ali ovo je bilo drugačije. Nijesmo samo posmatrali njihove avanture, već smo čitavim bićem htjeli da budemo dio njih. Sanjali smo kako lutamo po hladnom dijelu Ostrva kompjutera, smišljali plan za uništenje neprijatelja i gutali knedle kad god bi ova voljena digitalna stvorenja evoluirala. Zahvaljujući njima, naučili smo da ćemo samo posjedujući ove vrline i mi uspjeti da postanemo bolje osobe. Osobe vrijedne titule Izabranog djeteta. A to je sve što smo zaista željeli.
Famozni kraj
Da lijepe stvari uvijek imaju kraj, gorka je istina koju smo naučili kada su završene „Pustolovine sa Digimonima“.
- Ovo nije ni prva, ni posljednja priča o avanturama ove djece. Kapija svijeta Digimona može opet da se otvori, ako ih ne zaboravite. Možda, ako poželite, mogu i oni da se vrate – glase famozne riječi kojima je okončana naša pustolovina.
Ovaj nagovještaj jeste bio istinit. Digimoni se jesu vraćali, više puta. U proteklih 20 godina, objavljeno je nekoliko nastavaka serijala i više od deset filmova kroz koje smo mogli da pratimo njihovo odrastanje paralelno sa našim.
U ime proslave dvije decenije od emitovanja prvog serijala, za 2020. čak je najavljen i film „Digimon Adventure: Last Evolution Kizuna“: posljednja avantura Taičija i Agumona u čijoj će produkciji učestvovati veliki dio ekipe koji je radio i na originalnoj seriji sa kojom je sve počelo.
Zdrav razum
Međutim, za mnoge od nas, prava pustolovina je odavno završena. Bez obzira na to jesmo li i koliko puta gledali ostatak serijala, filmove ili sve ispočetka, duboko u amigdali, neuroni zaduženi za kodiranje najvažnijih uspomena, odlučili su tačan trenutak koji ćemo da pamtimo. Oproštaj koji i 20 godina kasnije ima moć da izazove najiskreniji najež i vrati nas pred veliku crnu kutiju na kraju tog divnog i bezbrižnog ljeta.
Tu je prozor voza kroz koji vire uplakane glave malenih junaka koji moraju da se rastanu od digi-prijatelja. Tu su digimoni koji trče za vozom, tužni Palmon koji nije stigao da se oprosti od Mimi... Tu je Mimin rozi šešir koji se vrti u vazduhu dok posljednji put kreće pjesma koju smo toliko puta čuli. I pjesma čiji jezik ne poznajemo, ali čije smo značenje riječi negdje u toku ove avanture nekako sami odgonetnuli.
„Mugendai na yume no ato no yarusenai yo no naka ja... Sou sa joushiki hazure mo waruku wa nai ka na…“ Nakon beskrajnog sna u ovom svijetu punom jada, ideja da odbacimo zdravi razum ipak ne djeluje tako loše...
(FOTO: pinterest.com)
