Bil Kalahan nikad nije ni pomislio da će završiti na kauču jedne tipične dnevne sobe američke srednje klase. Zatečen je u skockanoj staroj kući, za volanom novih kola i sa ženom iz snova na ramenu, na albumu „Shepherd in a Sheepskin Vest“... I čudu se ne može načuditi.
Igra diskrecije
Kod Bila Kalahana muzika je isključivo igra diskrecije. Dozirana je u malim pakovanjima. Takva kao da izmiče, duri se i pleše tango sa baritonom jednog od najvećih pjesnika moderne američke muzike. Nekada pjevač i gitarista velikog benda Smog sa kraja 90-ih, sada je titanska figura i jedan od najbitnijih kantautora alternativnog roka, folka i kantrija. Nikad do sada nije bio tako rasterećen, rastrčan i raskošan kao na osmom solo albumu. Bil Kalahan je sa 53 godine - sretan čovjek. I ta sreća dobro paše njegovom autorstvu. Istovremeno je i potpuno osvježenje za autora koji baš nikad nije pjevao o samoći, a uvijek djelovao beskrajno usamljen svojoj publici.
Za bilo koga drugog, stih „prava ljubav nema veze sa magijom, nego sa izvjesnošću“ djelovao bi isprazno, ali Bil Kalahan zna da ga iznese dostojanstveno, prije nego se zapita „a što to ima nakon izvijesnosti?“ na briljantnoj pjesmi „Certainty“. Muzički raskošniji nego inače na uskom prostoru svog gitarskog minimalizma, dopušta nam uvid u diskretne i delikatne zvuke svog životnog prostora. Od počekta do kraja albuma, Bil ni ne mrdne iz svoje kuće, a ipak svi ti zvuci, vidici, teksture i mirisi su dovoljni za cijeli jedan kosmos domaćeg i intimnog.
„Shepherd in a Sheepskin Vest“ je savršeno duhovit album. Bil cijeli ep zna da zavrti oko prostog momenta dok drijema na kauču i osluškuje udare malenih sinovih stopala u susjednoj sobi, tamo gdje je epizoda „Ulice Sezama“ odvrnuta do daske na televizoru. Otprilike negdje između čistog peškira na trosjedu u dugom ljetnjem popodnevu i tišine koju nalazi utonuo u ženino mirisno rame ga zatiče, zapljuskuje sva ta silna sreća... Sa 53 godine, Kalahan pokušava samo da objasni koliko mu je sve to zaista bitno i koliko ne želi da uprska i iznevjeri. Ne radi se o ideji, koliko o osjećaju, skrivenom više u tišini nego riječima i zapletenom u picikato igri dvije akustične gitare u „What Comes After Certainty“.
Odricanje od prošlosti
Tako je na Kalahanov vinil stalo cijelo carstvo jedne dnevne sobe, ali i potpuno odricanje od prošlosti koja „nije činila ništa drugo nego uvijek lagala i donosila tugu“ („Young Icarus“). O cijelom čovječanstvu nema mnogo šta lijepo reći; sve naše živote vidi samo kao „gomilu muva na konjskom dupetu koje dobro rade svoj posao“ („747“)... Završnica albuma je pod sjenkom smrti, koju naziva „prelijepim podsjećanjem koliko su nam rastanci sa nekim ljudima bitni“... Pa ipak, na „Lonesome Valley“ brine samo o samoći jedne žene, čiji ćemo glas i korake konačno čuti na kraju albuma. Valja ih ostaviti tu, rumene i tihe na kapiji njihovog doma i u smiraj ljetnjeg popodneva. I poželjeti još neki novi muzički susret, na planeti sreće Bila Kalahana.
Ocjena: 80/100
(FOTO: consequenceofsound.com/bcbits.com)
