Tri mjeseca je trajala borba neonatologa za život malog heroja, čije je srce kucalo kao kod odraslog čoveka, junački. Roditelji Stefan Ilić (26) i Jovana Milenković (25) nisu dočekali da vide svog dječaka. Uspomenu na njih danas čuva Jovanina porodica, baka Nadežda, otac Živomir Saša Milenković i Jovanina rođena sestra Teodora, koji su bili povređeni u istom užasnom sudaru "fijata" i autobusa "Jugprevoza" na Čokotinom brdu.
- Pamtiću sve dok sam živ. Autobus je udario u ogradu i potom krenuo direktno na naša kola - svedoči za "Novosti", Vukov deda Saša Milenković.
- Odmah poslije sudara, bilo mi je jasno da Stefan nije živ. Jovani sam dao vještačko disanje, masirao je neprestano dok nije došla Hitna pomoć. Vidio sam da uopšte nije dobro, ruke su mi skoro propadale dok sam pritiskao, ali se nisam predavao. Pokušavao sam da povratim svoju trudnu ćerku. Probao sam da joj izvučem nogu, bila je zaglavljena... Onda je došla Hitna pomoć. Sve to je dugo, predugo trajalo. Teodora je prebačena, a poslije nje i Jovana. Jovanu nisam mogao da spasem, ali sam možda produžio njen život. Možda je zato moj unuk živ...
Drama koja je počela na regionalnom putu Kruševac - Niš, odakle se porodica iz Đunisa uputila u kruševačku bolnicu zbog Jovaninog pregleda, nastavljena je u jedinici intenzivne nege. Tri puta su ljekari mladu trudnicu uvodili u salu. Borba za život djevojke nastavljena je i posle carskog reza i transporta novorođenčeta za Kragujevac.
Teodora Milenković je primljena sa teškim povredama grudnog koša, ali van životne opasnosti. Saša Milenković je bio takođe povrijeđen, ali nije želio ni da pogleda svoje rane. Noć je proveo u čekaonici, moleći se za ćerke i tek rođeno unuče. Ujutro su stigle strašne vijesti: Jovana je umrla.
- Zamolio sam ljekare da ništa ne govore Teodori, a kada je došao trenutak, ja sam joj saopštio istinu. Neka se na mene ljuti, morala je na nekoga... - govori nam Saša Milenković, koji je tom odlukom podneo još jedan teret kakav samo roditelji mogu da podnesu.
- Poslije nedjelju dana liječenja izašla je iz bolnice. A onda smo nastavili da živimo na putu Đunis - Kragujevac. Odlazio sam po jutru, puštali su nas ljekari da vidimo bebu kada god smo poželjeli. Zajedno smo se svi molili i borili za nju. Vuka smo krstili u bolnici, 12. februara. Učinio je to bolnički sveštenik i svi smo bili tu. Bogu hvala, naša beba se nije predavala...
Jovanina baka Nadežda svjedoči da ljekari nijesu mogli da povjeruju kako je po prelasku iz inkubatora u krevetac dječkić počeo da sam pije mlijeko na cuclu. Danas, kako smo se uvjerili, Vuk već puzi vrlo hitro i pokušava da šmugne iz kreveca.
- Nemiran je, ako je, naš je, živ je - priča Nadežda Milenković. - Sve je sada dobro. On je naš cijeli svijet.
Milenkovići su u stalnom kontaktu sa porodicom Stefana Ilića, sa kojim je njihova Jovana trebalo da počne da živi. Imali su velike planove. Jedan od njih je bio izvjestan: rođenje malog Vuka 24. januara. Tragedija je sve promijenila, pa i dramatično rođenje, dvije nedjelje prije termina. Posljedice sudara "fijata", za čijim je volanom bio Stefan, a na mjestu suvozača tast Saša, dok su sestre Jovana i Teodora bile na zadnjim sedištima, promjenio je živote porodice. Vatrogasci su nadljudskim naporima izvlačili tijelo nastradalog vozača.
Porodica još uvijek nema vesti iz tužilaštva o tom slučaju, pokrenutom protiv vozača autobusa, koji je bio osumnjičen za teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. Posvećeni su Vukovom oporavku. Obilaze grobove Stefana i Jovane. Dok napuštamo dom gdje je trebalo da žive mladi roditelji, smijeh njihovog sina čuje se daleko, sve do glavnog puta. I tada znamo, biće dobro. Mora biti dobro.
Svakim danom sve je jači
Stravičan udes dok je bio u maminom stomaku i gubitak kiseonika ostavili su manje posljedice po bebu Vuka. Mlada tetka Teodora govori da su mu mišići bili slabi, ali sada i oni jačaju.
- Ručice su mu bile povijene, ali smo uspjeli da to sredimo uz naporne vježbe - kaže nam odvažno Teodora Milenković (20), koja je odlučila da posveti svoju mladost neustrašivom sestriću.
- Svakog mjeseca odlazimo u Beograd na kontrolu, dobijam instrukcije za vježbe. Ima nekoliko malo težih pokreta, zbog kojih se Vuk buni, ali ne ispuštam ga ni za trenutak. Radimo vrijedno. Kako vrijeme prolazi, sve je bolje. Počeli su i zubići da mu rastu, pa se mršti i negoduje.
