Džef Bakli je oca samo jednom u oči pogledao. Imao je osam godina i već dubok ožiljak imena Tima Baklija, nesretnog muzičara koji će život okončati godinu kasnije, predoziranjem 1975. godine. Progonio ga je i bio progonjen tim slavnim prezimenom, kojeg se nije odrekao do kraja života.
U harmoniji
A mnogo je istinitije reći: Baklijev otac bio je Ron Murhed. Drugi suprug njegove majke mu je baš tada, nakon tog jedinog Džefovog susreta sa Timom, kupio gomilu ploča... Ron je volio Led Zeppelin i Pink Floyd i znao je da osjeti senzibilitet dječaka duboko zagledanog u svoju tugu. Džefova prva ploča bila je „Physical Graffiti“ Zeppelina. U jednom domu u predgrađu Los Anđelesa, Džef i Ron su pjevali u harmoniji dok je za klavirom note prosipala mama Meri... Godinama kasnije, Džef Bakli je govorio da je baš tada bio potpuno srećan.
Veliki umjetnici nekad postanu inspiracija svojim uzorima. Robert Plant i Džimi Pejdž iz Led Zeppelina su baš Baklijevu jedinu ploču „Grace“ izabrali kao „najveći album moderne ere“. Bred Pit, Baklijev slučajni poznanik iz odrastanja, govorio je da ga taj album proganja i da će mu zauvijek ostati ispod kože. Bob Dilan je Džefa nazvao „najvećim pjesnikom 90-ih“, i to ne zbog pijeteta - već mnogo prije Baklijeve prerane smrti 1997, utapanjem u 31. godini. Dejvid Bouvi je, pazite sad, „Grace“ nazvao jedinom albumom koji bi ponio pusto ostrvo!
Odjek odrastanja
A „Grace“ je nastajala kao odjek jednog odrastanja sa zjapećom rupom izostanka Tima Baklija. Album nikada ne bi ni izašao prije četvrt vijeka, 24. avgusta 1994. godine, da Džef nije 1991. došao u Njujork da otpjeva jednu pjesmu na koncertu u čast Tima... Godine koje su uslijedile bile su jurnjava za sjenkama koje su izmicale, svirke u bendovima koje je napuštao odmah nakon prve svirke (najspoznatiji Gods and Monsters), stidljive izvedbe pred ne više od 30 ljudi po noćnim klubovima Menhetna...
Džef Bakli nije ni bio svjestan, da je i taj katalog stidljivih nastupa bio dovoljan da za njega dobro čuju. Pa da Bob Dilan i Brus Springstin povuku za rukav sijede produkcijske glave iz studija „Columbia“, da momak makar dobije audiciju... U februaru 1993. pjevao je „a kapela“ nekoliko svojih pjesama koje do tada niko nije ni čuo, pa desetak minuta uzeo i električnu gitaru u ruke... Dovoljno za milionski ugovor za planiranih tri albuma!
Naspram uspjeha, instant-kultnog statusa albuma „Grace“, koji je samo dodatno pojačan tragičnim krajem Baklijevog života utapanjem na rijeci Harbor 1997. godine - je činjenica koliko je ploča skromno i jednostavno pripremana. Od deset pjesama, tri su obrade: „Lilac Wine“ Nine Simone, naravno vječna Koenova „Hallelujah“ koju je Džef rascvjetao prometejskom beznadežnošću... I jednostavna, diskretno cinična „Corpus Christi Carol“, crkvena himna koju je prvu naučio kao dječak.
Molba prijatelju
Naravno da je na takvom debiju moralo biti i ukusa beznadežne ljubavi. „Lover, You Should've Come Over“ je čežnjiva posveta Elizabet Frejzer iz Cocteu Twins. I nakon dvije godine intenzivne i burne veze, pisao joj je duga pisma. Posljednje je adresirano nekoliko dana uoči smrti.
Posljednja pjesma na albumu „Grace“ je ipak jedna molba prijatelju. „Dream Brother“ je zato najličnija - na njoj Bakli preklinje prijatelja Krisa Dauda iz benda Fishborne, da ne ostavi trudnu djevojku. Na isti način na koji je Tim Bakli to učinio sa Džefovom majkom...
- Ne budi kao onaj koji me učinio tako starim i pobjegao ispred svog imena. Jer će te čekati kao što sam ja čekao njega, onog koji nikada nije ni došao - pjeva Džef na „Dream Brother“, dok se pod njegovim tenorom cijepa nebo nad Njujorkom.
Kris Daud se godinama kasnije kleo, da ga je u noći kada je pjesma nastala, Džef Bakli zvao i u suzama izgovarao tek napisane stihove. Taj razgovor je najbliže bliskosti, što je onaj tragični pjesnik sa ocem ikada dočekao...
