Punih 12 godina i otprilike tri i po albuma bili su potrebni da Džastin Vernon prvi put poželi da mu muzika ne bude sredstvo za bijeg. Zato je ploča „i, i“ važna. To je slutnja da je Bon Iver, Orfej iz Viskonsina, konačno nastavio. I točak života okrenuo po nekim novim pravilima.
Bijeg u sebe
Teško da je bilo koji album u ovoj deceniji ispraćen tako podijeljenim mišljenjima kao „i, i“. Onaj indi folker koji se proslavio kultnim vinilom „For Emma, Forever Ago“ 2007. godine, je do trećeg albuma „22, a Million“ prije tri godine pobjegao u elektroniku i potpuno apstraktne stihove slobodne forme. Za nekoga, junački smjelo i inovativno - a za druge nepotrebno i prilično dosadno. Na „i, i“, taj Vernonov apstraktni impresionizam je vrlo jasno okarakterisan kao - bijeg u sebe. I to vrlo samokritično i ironično, o čemu svjedoči i „ja-pa-ja“ naslov albuma.
Oni koji traže onog Vernona koji se, obolio od mononukleoze i raskomadan teškim raskidom povukao u brvnaru u šumama Viskonsina da napiše „For Emma, Forever Ago“ - samo će juriti sjenke u ovih 40 minuta muzike. Čak i oni za koje je Vernon servirao briljantni „Bon Iver“ 2011. godine, portret jedne intimne Amerike koju voli, ili kakva bi makar mogla biti. Prosto, „i, i“ je zgarište ljudskosti jednog dehumanizovanog čovjeka, tehno-sebičnjaka. I negdje do polovine, od uvodne „iMi“ do sedme „Naeem“ je upravo to. Tek tada, na goloj ledini, očišćenoj od svih promašaja, snova, ovaj Sidarta indi folka uspjeva da pronađe nešto novo. Koherentno.
Udarac za nokaut
Album-apstrakcija tako konačno dobija jasnije konture u pjesmama poput „Marion“, „Faith“ i „Sh'Diah“. I tada dobar slušalac konačno može da kaže da ovo nije djelo za koje mu je potrebno upustvo za upotrebu, eventualno pasvord - već da je dovoljno samo malo strpljenja.
Onaj dobar pančlajn, udarac za nokaut u finišu prilično iznurujuće borbe, te posne čorbe metalnog ukusa u kojoj do pola tanjira nema bilo kakvog meraka za muzičke gurmane - konačno nudi posljednja ,,RABi“. Na njoj Vernon svjesno zatvara krug četiri albuma, priznajući da ne zna gdje ga život i muzika nose („I could prophet, I could rob, I... however“), što mu ipak nije bitnije od činjenice da je konačno čist, sam od sebe („Sunlight feels good now, don't it“). Tada i svima onima kojima je stalo do njegove muzike pruža ono što su toliko dugo željeli da čuju: „Nemam više planova za povlačenje“.
I to konačno više nije Bon Iver, katapult za bjekstvo Džastina Vernona... Jer i sam, sa 38 godina zna da više nema gdje da bježi. S. STAMENIĆ
Ocjena: 71/100
