Piše:
Marija Ivanović-Nikičević
Predsjednik koji vozi traktor i umije da ga popravi u slučaju da dođe do bilo kakvog kvara... Zar to ne zvuči kao san svakog dokumentariste? Što se ono kaže, sa takvim subjektima, film se snima sam od sebe. Hm... Možda kad je riječ o velikanima kakav je Verner Hercog. Ili Džošua Openhajmer. No, ne i kad je riječ o autorima kakav je Emir Kusturica.
Kad velikani padnu u „impresionističke“ šake svjetski najpopularnijeg srpskog režisera, jedino što možete da pomislite jeste da makar imamo sreće što Kusturica nije izabrao novinarsku umjesto filmske profesije. E, tu bi nas tek snašao jad sa njegovim neuglednim portretom ultraharizmatičnog Pepea Muhike.
Zaturena gerila
Sigurno ste čuli za „najsiromašnijeg predsjednika na svijetu“, „jedinog poštenog političara svih vremena“, čovjeka kojeg je Kastro obožavao i čiji je odlazak sa mjesta predsjednika 2015. godine narod Urugvaja ispratio sa najiskrenijim suzama...
Pepe Muhika postao je heroj ljudi najrazličitijih političkih opredjeljenja vozeći se u „bubi“ iz 1987. radije nego u limuzini, odričući se predsjedničke plate i živeći seljačkim životom na imanju u Montevideu u društvu voljene supruge Lusije Topolanski, sadašnje potpredsjednice Urugvaja, i tronoge čivave Manuele.
„El Pepe, una vida suprema“ nije ni prvi, vjerovatno ni posljednji doku-film u kojem je prikazan život osamdeset trogodišnjeg stoika čiji šarm, inteligencija i dopadljivost ne znaju za granice. Muhikina skromnost i predivna životna filozofija odlično su poznati i filmskoj i svakoj drugoj javnosti. No, ono što nažalost i dalje ostaje manje poznato i zanemareno u Kusturičinom filmu jeste gerilska prošlost njegovog subjekta.
Slon u sobi
Muhika je ipak jedan od rijetkih (bivših) lidera svijeta koji može da kaže da je nevjerovatan osjećaj ušetati u banku i opljačkati je „četrdeset peticom“ – i da ne bude oštro osuđen zbog toga. No, Kusturicu ne zanima ta manje istražena teritorija: period nakon 1973. godine, kada je postao član pokreta nacionalnog oslobođenja Tupamaros i zaradio dvanaestogodišnju robiju.
Kusturica i Muhika pominju sedamdesete samo ovlaš, kroz Pepeove solilokvije o tome kako bol, patnja i odricanje mnogo više oblikuju čovjeka od momenata najluđe sreće. Režiser i njegov (sa)govornik pričaju o ljubavi, politici, svjetskoj ekonomiji, jeziku, kulturi, baštovanstvu... Kusturica puši cigaru, Muhika fućka lulu, nebo je plavo, trava je zelena, sve je divno da divnije biti ne može. I totalno je besmisleno, jer za 74 minuta koliko traje film, ne otkrivate ništa novo.
Mnogi dokumentaristi čiji filmovi ne otkrivaju nove informacije o njihovim subjektima često umiju da se vade kako im to uopšte i nije bio cilj, već su željeli da naslikaju neku vrstu intimnog portreta i omoguće sagovorniku da se emotivno ogoli, bez ikakvog straha da ga režiser u ulozi takozvanog „slona u sobi“ ičim može spotaći. Kusturica baš tako opisuje film „El Pepe, una vida suprema“ („Pepe, jedan uzvišeni život“). I njegovo ostvarenje jeste intimnog tona, ali ne u najboljem smislu.
Ljubav i revolucija
Svi koji su gledali „Maradona by Kusturica“ (2008) odlično znaju da je ovo više film o režiseru nego o čuvenom Dijegu. Opet, Kusturičin subjektivni osvrt bez sumnje ima vrijednih momenata, naročito u drugoj polovini. Film na momente ipak jeste profitirao od njegove navalentnosti i samopouzdanja.
Sa njegovim Muhika projektom, premijerno prikazanim prošle godine u Veneciji, iskuliranim u domaćem bisokopu, ovih dana ponovo aktuelnim zbog prispijeća na Netfliksov striming servis - dogodilo se nešto malo drugačije.
U filmu „El Pepe, una vida suprema“, Kusturica je toliko fasciniran čovjekom ispred sebe, da mu se pri kraju događa ista stvar kao Maradoni u doku-ostvarenju iz 2008. godine, u trenutku kada Manu Chao izvodi „La vida tombola“. Totalno je razoružan, emotivno ranjen i spreman za kapitulaciju pred jednim tangom dvoje ljudi koji su zajedno odživjeli dva sna – ljubav i revoluciju.
Ovo je možda najljepši i najvredniji dio filma, jedan od rijetkih koji profitira od režiserove skoro apsolutne nezainteresovanosti za važne, a nedotaknute teme u vezi sa Muhikom. Ostatak je rezultat više nego lijenog pristupa koji više nagovještava nego što otkriva o njegovom životu.
Neuzvišeni osvrt
Slušali smo o Pepeovim susretima sa Barakom Obamom, Papom Franjom, Angelom Merkel i drugim uticajnim ličnostima koje ga posmatraju kao vanzemaljca zbog prizemljenih stavova i životne skromnosti. Čuli smo i za „bubu“, gledali smo ga kako okopava baštu, upijali smo njegove mudrosti...
Može se reći da mislimo da poznajemo Muhiku kao osobu koja jeste sada. No, nemamo pojma ko je bio u najnevjerovatnijem periodu života. Kusturica jednostavno nije našao za shodno da to objasni.
Možete pronaći nešto vrijedno u filmu „El Pepe, una vida suprema“ samo pod uslovom da prije njega nijeste ni čuli za Muhiku. U tom slučaju, njegov razgovor sa Kusturicom donijeće vam otkrovenje.
Svima ostalima, naročito onima koji su fascinirani Muhikom i/li im ide na živce čak i sama činjenica da se u njegovom skromnom društvu nalazi ostrašćeni simpatizer političara poput Putina i Miloševića, ovaj projekat donijeće duboko razočaranje. Takvi sigurno neće pronaći ništa uzvišeno u Kusturičinom labavom osvrtu na Muhikin uzvišeni život.
Ocjena: 5/10
Režija: Emir Kusturica Uloge: Pepe Muhika, Emir Kusturica, Lusija Topolanski Trajanje: 74 min
(FOTO: imdb.com/ filmaffinity.com/vistazo.com/ vice.com/time.com)
