Neki uvrnuti zvuci prijete iz mračnih ćoškova već od sumanutog početka ploče „When I Have Fears“ - a petorka iz benda The Murder Capital uspijeva da učini da sve to djeluje ubitačno životno. I pokretački, kao injekcija za instant buđenje.
Neka se pomjere sva cijenjena britanska gospoda - moderno nasljeđe postpanka stanuje u Dablinu i najbolje čuva onaj hladni plamen koji je prije četiri decenije ponio Joy Division. Ako su Idles prošle godine poentirali sa savršenom parolom „Želim da budem ranjiv!“, a Fountains D.C. početkom godine dijelili lekcije iz globalnog haranja lokalnim oruđem - onda The Murder Capital igraju na čist nihilizam. Onako džojsovski, izgubljen u nečemu tako kosmički bitnom i potpuno nevažnom, kao što je lavirint misli jednog anonimusa.
- Ja sam ono podzemlje koje ti želiš da napustiš - upozorava Džejms Mekgovern, pjevač i gradonačelnik „Prijestonice ubistva“, dok mu glas leluja kao propovjedniku u momentu dramatičnog vrhunca.
Više je manje
I to je svijet The Murder Capital: onaj u kojem se svakog jutra probudite užasnuti činjenicom da vas čeka nova plima čežnje, gladi, potrebe.
- Više! Više! Više je manje! Više - Mekgovern uspijeva da alarmira vaš cijeli životni prostor, svaki komšiluk i svaki izgubljeni Dablin ovog svijeta na koje se nasukalo postojanje bilo kog Odiseja među slušaocima („Less is More“).
Tačno je, ovo je postpank, žestok i grub u svojoj nepredvidljivosti, a istovremeno vrlo pažljivo doziran i sa mnogo slojeva koje je lako pohvatati i na prvu loptu. Neimar takve delikatnosti se krije iza pseudonima Flad, ime mu je Mark Elis i jedan je od najbitnijih producentskih faca našeg vremena. Onaj bol koji se fizički mogao osjetiti na „Violator“ ploči Depeche Mode, bijes u muzici benda Foals na već kultnom albumu „Holy Fire“ ili čista, neprskana mržnja koja je isijavala sa vinila „Pretty Hate Machine“ benda Nine Inch Nails - sve je to Elis. I pošteno je reći da ovaj album The Murder Capital ne bi bio ni približno sočan da nije bilo dodira mračnog maga iz Londona. The Murder Capital su sa njim dobili ono najbitnije - mjeru.
Elektronska erupcija
Tako i uvodna „For Everything“, iznenadna elektronska erupcija, vrlo brzo potekne pitko. Megovernov glas vam ni u jednom momentu neće djelovati napadno, koliko god balansirao između sumanutosti, očaja ili potpune svejednoće.
Zato nije čudno da je planetarni instant hit i jedna od najbitnijih pjesama godine do sada „Don't Cling To Life“, dvoipominutna brutalnost koja, nekim čudom, može da posluži i kao uspavanka u svakom svijetu poput onog Džejmsa Mekgoverna. Tako je valjda u svakom podzemlju; uvijek je tu neka neodoljiva gravitacija koja mili uz noge i vuče naniže, u jazbinu. U najljepšoj „On Twisted Ground“, The Murder Capital će vas ubijediti da sav život i sve bitno, ili makar dostojanstveno, stanuje na pola puta do vrha. Dok se drhtavim kandžama hvata za vertikalu svoje prolaznosti, dok pokušava da je nasamari baš kao Džojsov Stiven Dedalus u „Uliksu“, Irac Džejms će sebe i nas makar ubijediti - da je konačno živ. I što poželjeti više od muzike? S. STAMENIĆ
Ocjena: 86/100
(FOTO: irishnews.com/ roughtrade.com)
