Deceniju prije nego će planeta nijemo svjedočiti pred najvećom modernom američkom tragedijom, na pločniku ispred Svjetskog trgovinskom centra u Njujorku pisac loših serija Alan Bol kao hipnotisan pratio je ples plastične kese na vjetru. Tih deset minuta promijeniće mu život.
Mnogo je onih koji su učestvujući u snimanju „Američke ljepote“ govorili da je to varijacija na temu njihovih života. Ima nešto u tom tipu, glavnom liku Lesteru Burnamu: Potpuno zgađen poslom i kolegama, bez bilo kakvog poštovanja i otuđen od najbližih, sa neurotičnom suprugom koja je u beskrajnoj kolekciji svog materijalizma nabacila i jednu aferu... Ljepota filma koji je premijeru dočekao prije dvije decenije, 8. septembra 1999. godine je negdje baš tu, u činjenici da ogroman, tragičan broj gledalaca možda nije prepoznao tu otužnu paletu Burnamovog života kao svoju - ali jeste jedan bolno sličan okvir, ram svakodnevice.
Prepoznavanje
Kevin Spejsi je o ulozi karijere te 1999. govorio da je bio šokiran što su mu je uopšte ponudili. Nakon niza kalkulantskih pokvarenjaka i perverznjaka, stigao je Lester Burnam, „užasno običan i nesposoban lik sa gomilom problema i žudnji koji je najviše sličan meni“. Sa saznanjem Spejsijevih posljednjih godina, tako je lako danas potpisati da je bio u pravu.
A onaj scenarista Alan Bol je tada, početkom 90-ih, bio apsolutno sve ono što je živio Lester Burnam. Baš on je, zamislite, bio pisac kod nas beskrajno ofucanog američkog sitkoma „Sibil“. Scenario za „Američku ljepotu“ godinama se vukao po ladicama. Bol ga je ekspresno, nakon onog „bliskog susreta“ sa jednom običnom papirnom kesom, napisao za teatar.
I ta priča nije progonila samo Bola. Endru Kanava, bitna faca iz jedne agencijske kuće, Bola je podržao baš za taj scenario, a ne za dvije pitke komedije koje je takođe napisao. „Posao potpuno nekomercijalan, ali baš se vidjelo da je Bolu samo stalo do tog teksta“. Konačno, režiser Sem Mendes do tada je bio samo bitna faca u svijetu pozorišta. U redovima teksta i dijaloga osjetio je prikaz američkog komšiluka koji ga je žestoko opekao po obrazima, kojeg je previše dobro poznavao...
„Podsjetio me na djetinjstvo, ali i na efekat koji sam imao gledajući „Paris, Teksas“, to mitsko beznađe ljudi iz predgrađa Vima Vendersa“ - govorio je Mendes.
„Za godinu biću mrtav. U suštini, zbog mnogo čega mrtav sam već“ - govorio Lester Burnam (Spejsi) na početku filma. Sasvim dovoljno da već znamo zbog čega je ovo drugo veća tragedija. I zašto je baš tako, istinito...
Iskupljenje
Kao iz izvoda bilo kog američkog filmskog klasika: „Američka ljepota“ je jednostavan film. Njena priča je Lesterovo iskupljenje. Spejsijev lik je sjajan, jer koliko god pogrešne odluke donosio, uvijek je svjestan svoje promašenosti. Reditelj Mendes je glumca tokom snimanja tjerao da više puta odgleda klasik, „Apartman“ Bilija Vajldera... Taj čaplinovski miks jadne beznadežnosti i komičnosti Džek Lemon je doktorirao u „Apartmanu“, a Spejsi znao da iznese. Konačno - kao još jedan Vajlderov klasik, „Bulevar sumraka“, „Američka ljepota“ je priča osobe za koju od starta znamo da je mrtva. I do kraja nas samo uči, zašto je za to krivo jedno vrijeme, sredina, sistem - cijela Amerika.
Put iskupljenja Lestera Burnama je krivudav. „Američka ljepota“ za njega je od starta goli objekat žudnje, objektivizovana stvarnost, pokrivena savršeno lijepim i savršeno umirućim ružinim laticama. Ono što je za njegovu suprugu kavez svih dana, beskrajna i mahnita materijalizacija, za Lestera je predmet požude. Prelijepa Anđela Hejs, najbolja drugarica njegove kćerke, tiha patnja svakog musavca iz komšiluka!
Prva etapa iskupljenja je đavolski zabavna - ona u kojoj se Lester bori za samopoštovanje. Iznudi od šefa nasilnika sjajan novac - pa ga, u onom kovitlacu materijalizma, baci na retro „kadilak“, kad ubijedi sebe da može da baš on, lično i personalno, smuva Anđelu Hejs...
Slobodnog ga zatičemo tek na kraju: onda kad se oslobodi pravila konzumerističkog svijeta u kojem je i ljubav samo potrošna roba, kad bude konačno spreman na žrtvu. Naravno da mu je u tom momentu jedna moderna Amerika spremila hladnu cijev na potiljku... Ipak, u jednoj igri plastične kese na vjetru, u pogledu mrtvog čovjeka, i Lester i mi na kraju znamo. Što je ljepše od ružinih latica... I što je istinska američka ljepota.
