Ili, makar - ne u Podgorici. Baš jedina zvanična prodavnica ploča u Crnoj Gori je kotorski ,,Vinyl Caffe“, tamo u Starom gradu, muzička radnja neodoljiva u svojoj skučenosti i zavučenosti. Reklamirana skromno i ponosno na onlajn servisu Vinylhub (vinylhub.com), koji krije tu veliku planetarnu mapu kutaka sa gramofonskim pločama...
Berze ploča
Istina je - u Podgorici se imaju gdje pronaći gramofonske ploče. I to, na primjer, u odličnom stanju, u restobaru ,,Štrudla“ u Bokeškoj ulici - kojem opet osnovna namjena nije vinil šop, pa se nije ni našao na Vinylhubu. Lokalna zajednica zaljubljenika u vinil ipak živi, kroz nerijetke „berze ploča“ u „Štigliću“...
Da vinil nije vremenom izlizan i pregažen materijal, ne svjedoči samo ona velika brojka 8.707. Na primjer: Podgorica je jedan tri glavna grada Evrope koji nema zvaničnu prodavnicu gramofonskih ploča - pored nje, to su Priština i Andora la Velja. A koliko se vinil okreće u regionu, na primjer, svjedoči sedam šopova u Ljubljani, dva u Rijeci, po dva u Kragujevcu i Nišu, tri u Skoplju, 12 u Zagrebu, 13 u Beogradu.
Servis Vinylhub tako može biti izuzetno interesantan za domaće muzičke sladokusce da u nekoj, ne tako velikoj daljini, otkriju neodoljivi „VOM“ ili vrlo ozbiljno organizovani „Big Nose“ u Ljubljani. I to je tek kapija za jedan cijeli univerzum u kojem, recimo, na daljini jeftinog leta do Berlina rade čak 124 šopa (svjetski rekord!), a u Londonu 116. U toj velikoj bazi treba zalutati, pa se recimo, naći u potpuno ludoj prodavnici bijele tehnike „Gramplastinki“. ili u mančesterskim „Eastern Bloc Records“ i „V Revolution“ naučiti gdje su se to muzički edukovali Morisi i Jan Kertis... Do onog najluđeg putovanja, makar u onlajn varijanti, do „Time Traveler“ radnje u vrevi Hong Konga gdje je jedino pravilo da šest ploča dobijete za 100 dolara. Ili u ,,Z'imazes Creoles“, koja već četiri decenije sasvim pristojno funkcioniše, sa tri radnje, na ostrvu Reunion u Indijskom okeanu!
Planetarna igranka
Ovo, ipak, nije lament za tim da Podgorica propušta jednu važnu planetarnu igranku, jer je njen dio i te kako bila. U Titogradu su se, još od početka 60-ih, prve ploče prodavale u Robnoj kući „Nama“ u centru. Baš tu mladost glavnog grada mogla se prvi put „dohvatiti“ Aznavura i Ćelentana. A naravno da su najprodavanija bila ipak marijači-izdanja Nikole Karovića.
Imao je Titograd i pravi, specijalizovani vinil šop – „Jugotonova“ prodavnica na Lenjinovom bulevaru, u današnjoj zgradi „Maše“, dugo je bila važno stjecište zaljubljenika. Posebno 80-ih godina, kada je lokalna rok scena zamirisala u punom cvatu, čak i nekim alternativnim tonovima...
Sjećanja današnjih 40-godišnjaka, njihovi osmijesi ili sjaj u očima kada se pojave ili pronađu jedni druge na lokalnim „berzama ploča“, bez greške ukazuju koliko je taj „Jugoton“ bio važan. I koliko bi, u Podgorici modernog vremena, makar jedna specijalizovana prodavnica ploča bila dragocjena - da delikatno obrusi tvrđe ivice senzibiliteta nekih novih generacija. Jer, ako je išta dobra muzika znala da iskali na ovim prostorima, to su vaspitani, pristojni, široki, svestrani ljudi. A ako takvi trebaju našoj zemlji, eto makar smjernice da se eventualnim poreskim olakšicama olakša funkcionisanje nečeg što je u svijetu, pa i u regionu, sasvim pristojan biznis.
