Nema drugog čina u američkim životima - napisao je jedan od najvećih pisaca 20. vijeka Frensis Skot Ficdžerald. Vjerovatno nije znao za istinitu priču oBuču Kesidiju i Sandens Kidu, velikim odmetnicima Divljeg zapada. Drugu šansu su, od svih mjesta, dočekali u Boliviji!
Ta Ficdžeraldova rečenica, i sudbina dvojice kauboja-krimosa kojima je sudbina ipak dolijala u akciji bolivijske vojske 1908. godine u San Visenteu - dugo je proganjala scenaristu i pisca Vilijama Goldvina. Dobru holivudsku priču tek je čekao da „zagrize“ - iako je film „Harper“, neo-noar krimić sa Polom Njumenom, bio pristojan hit 1966. godine.
Ružno pače
Kada je prije 50 godina, krajem septembra 1969. u „Rodžer Šerman“ teatru u Konektikatu održana premijera „Buč Kesidija i Sandens Kida“ - publika je zanijemila. Face iz velikih produkcijskih kuća se se hvatale za glavu - da li će uopšte vratiti tada silnu svotu od 13,5 miliona dolara „uvaljenih“ u film. Ali i kompletna filmska ekipa: mastermajnd krimi-operacije i vođa bande Buč (Pol Njumen), savršeno hladan i opak revolveraš Heri Sandens Kid Longabo (Robert Redford); Njumenova supruga Džoan Vudvord, predivna Katarina Ros koja se prethodno proslavila u „Regrutu“...
Nije samo njima bilo jasno kakav je to film Goldvin na kraju skockao, a režirao i Džordž Roj Hil. Jer „Buč Kesidi i Sandens Kid“ je jedan od onih „ružno pače“ filmova kojima godine opasno dobro stoje, i koji kao da je čekao svoje vrijeme. Kritika ga je popljuvala, nazvala „pretencioznim trošenjem velikog novca“. Slavni Rodžer Ebert, najveće ime američke filmske kritike 20. vijeka, čak je napisao da „film pati od preprodukcije, previše se trudi da bude pametan i konstantno zaboravlja da je, na kraju krajeva, samo vestern“. Treba li uopšte reći da je film ,,Buč Kesidi i Sandens Kid“, decenijama kasnije, Ebert naveo na listi za koje bi volio da ponovo napiše kritiku?
Razvučene, mučne, umorne sekvence dugih i krvavih sukoba nekima su djelovale kao način da se opravda veliki uložen novac. Još gore, kritika je godinama, decenijama smatrala da je to bilo samo popunjavanje rupa u scenariju.Tvrdili sukritičari da su dijalozi isprazni i tanki, a da je kraj previše urnebesan i potpuno neprimjeren u svojoj pretjeranosti...
Ka eri postmoderne
U zlatnom dobu „Novog Holivuda“, te 1969. godine, odmetnici Buč Kesidi i Sandens Kid kao da su jahali ka eri filmske postmoderne. Jer, film je u suštini baš to: cinična, višeznačna interpretacija jednog svijeta u kojem možete imati sve, samo ne i drugu šansu. Njumen i Retford su je ipak dobili za svoje likove, ali i platili godinama bačenim kroz gacanje dubokom lokvom blata i krvi. I zbog čega? Zbog dosljednosti sebi. Tvrdoglavo, ćutke, bez bilo kakvog preispitivanja, apsolutno znajući da je bijeg ne izbor, nego jedina preostala šansa. Tu nema predumišljaja, svaki je izbor goli refleks, instinkt. Kao kod nekih sirotih divljih živuljki, koje su drugi odlučili da love, samo zato što ih ne mogu pripitomiti. Eto to su Buč i Sandens i to im je „spakovala“ ona ista Amerika, koja je cijelom svijetu prodavana kao svijet za novi početak.
Naravno da je za takav dvojac ljutih teksaških risova, tih skrovitih mrkih pantera, bilo potrebno da se pronađe savršen filmski par. I to su Njumen i Retford isporučili: savršeno drugačiji, skoro u potpunosti, ali ipak u sebi noseći klicu i onog drugog. I to savršeno poštujući. Kao da su Buč i Sandens, ćutke cijeneći onog drugog, priznavali koliko im je stalo do sopstvene slobode.
Naravno da je njihovo veliko putovanje bilo osuđeno na jedno katastrofalno, mučno i urnebesno finale. I naravno da samo takvi sirovi tipovi mogu da u finišu isporuče jedan dobar romantičan momenat. Savršeno dirljiv - a užasno realan. Onda kad opkoljeni vojnim bajonetima, u svijetu u kojem više nema ni bijega ni izlaza, nekim tvrdim riječima obećaju još jedan, treći početak. Tamo negdje, recimo, u Australiji... Skoro kao u film „Boni i Klajd“ - ali mnogo manje ušećereno. Sa dozom prave, životne gorčine.
Oreol mističnosti
Sa patinom vremena koje je u ovoj priči počelo da prepoznaje nešto realno i svakodnevno, dvojica odmetnika dobili su oreol gotovo stripskih antiheroja. I svetačke mističnosti. Jer posljednjih godina, svi napori da se njihovi ostaci pronađu u San Visenteu na jugu Bolivije, gdje su navodno sahranjeni, nijesu uspjeli. Niti je bilo poklapanja DNK sa bilo kim od njihovih potomaka koji žive u Americi. Za savršenu teoriju: da su u životnoj preriji, ipak, pronašli put do te obećane Australije.
A Goldman je znao da ima savršenu filmsku priču i prije početka snimanja. Filmski studiji su dugo odbijali njegov tekst. „Kakav je ovo vestern... Sve možeš da uradiš, ali jedan Džon Vejn kauboj, pravi Amerikanac, sigurno ne bježi u nekakvu Boliviju“ - sačuvano je pismo jedne od najkrupnijih njuški studija MGM! Kada je scenarista promijenio mjesto bijega na „američkiju“ teksašku lokaciju, pogađate - svi su željeli da snime film i ponude su počele da pljušte. Goldman je napravio pokeraški potez: lokacija u Boliviji vraćena je u posljednji mah, kada je produkcija pojela već toliko novca da nije bilo povratka natrag... Na kraju ga je snimala kompanija Pola Njumena, jer se slavnom glumcu baš svidio tekst. I želio je vraški tu ulogu!
„Buč Kesidi i Sandens Kid“ tako je savršena posveta jednoj holivudskoj eri. Onoj kad su režiser i scenarista mogli da izguraju ono što žele da snime, do kraja - bez obzira da li će se to nekom učiniti dosadnim, pretencioznim, ideološki opasnim ili previše kritičkim. Goldmanovi odmetnici drugu filmsku šansu su dobili prije 50 godina. Za njih teško da bi bilo sunca na horizontu filmskog platna u 21.vijeku. Ni prilike za bijeg u modernom Holivudu...
Stojan STAMENIĆ
