Što šapuću pustinjske zvijezde

Čitava je tajna i sav opojni, sočni šarm pustinjske oaze stao u muziku benda Tinariwen. Kao što je sva nomadska melanholija zaboravljenih Beduina, predvodnika tihih karavana i hodočasnika pješčanog mora Sahare stala u bluz. 

Tinariwen već četiri decenije žive svoju revoluciju. U vječitom bijegu sa jedne na drugu stranu granice Malija i Alžira. Zatvarani, proganjani, mučeni pustinjom, a još više ljudskom nesrećom i velikom pješčanom olujom jednog nemirnog prostora. 

Glas prkosa

Njihovu muziku možete čuti na bilo kom kraju svijeta - osim u domovini. Jer, nema mjesta za električnu gitaru tamo u vjerskim zakonima. Niti se glas prkosa smije čuti tamo gdje se narod Tuarega bori za slobodu. Kada čujete prvi put Tinariwen, baš prvi utisak biće – eto, odavde je krenuo rok i bluz. A oni se, promovišući deveti album, kunu da nikad nijesu čuli za rokenrol. Makar ne do planetarne popularnosti koju je ovih devet nomada steklo. Jer, oni svakodnevno i do kraja žive svoj bluz. I svoju revoluciju.

Sve to predznanje je nebitno i možete ga se slobodno lišiti - naspram osjećaja koji donosi njihova muzika. A ključna riječ, nada na udaljenom pustinjskom horizontu je: konekcija. Ona koja spaja daleka vremena i još dalje prostore. Baš Tinariwen će vas ubijediti da je sve to oko nas jedna ista muzika. I jedan isti čovjek, hiljadama godina gonjen pustinjskim vjetrom.

„Amadjar“ je album koji je čista impresija. Gitarama će vam ova ekipa slikati „pijesak što blista milovan mjesečinom“ („Amalouna“) i baš ono „sunce što prijeti da dogori do kraja“ („Zawal“). I to je univerzum u kojem stanuju nomadi Tuarezi - i sve lutalice i apatridi ovog svijeta. Njihova revolucija zato nije borba za nove granice, već samo da ostanu tu. I na neki samo njihov način nastave da osluškuju šaputanja pustinjskih zvijezda što ih mame vjekovima.

Naravno da je takav bend bio idealan mamac za važne gitarske face iz konvencionalnijeg rok svijeta da dodatno dobiju prostor u žiži muzičkog sunca. Voren Elis, jedan od osnivača benda Bad Seeds Nika Kejva, sjajno se uklopio u pustinjski ples sa violinom Madžara Jusufa Iđana. Naspram njegove distorzije, u kontrastu je mekota gitare Kesa Mekombsa, podsjetnik gdje i kako treba tražiti najnježniji cvijet. Glavna zvijezda ipak je majstor neparnih ritmova, bubnjar Tinariwena Said Ag-Ajad.

Album je sav od slika, impresija i meditacije. I tu je ljepota ovog pustinjskog bluza. I duše ljudi koji svaki dan nađu način da odmore oči zagledani u pustinjski horizont. Do neke nove dine koju treba pregaziti. I nove oaze koja će se izvjesno otkriti, za njih i nas...
Ocjena: 80/100