» Piše: Dragan B. PEROVIĆ
Uz sve obaveze koje je imao, Njegoš je brinuo o đeci svojih najbližih Petrovića i o sestrićima. Najvažnije mu je bilo da ih usmjeri da uče i omogući im da pohađaju dobre škole. Njegoš je u Rusiju poslao svoga sinovca Pavla Perovog, da ga sprema za svjetovnog nasljednika. Za Rusiju su kasnije upućena i Stefanova braća Petar i Luka da uče u vojnim korpusima.
Na žalost, Perov sin Pavle, koji je bio započeo školovanje u Paževskom korpusu, umro je kao desetogodišnjak u Petrogradu. Njegova smrt je pogodila Njegoša i on taj gubitak nije prebolio. (...) Moguće da je ovaj bolni gubitak dodatno zbližio Njegoša sa sestrićem Stefanom, koji je bio malo stariji od Pavla, ali je u danima tuge bio uz ujaka. Njegošu ostaje da malo kasnije među ostalim Petrovićima pronađe onoga koji će biti dostojan da primi teret obaveza i koji će moći da vodi državu.
Njegov izbor je bio Danilo Stankov. Stefan je bliži po duši, po poetskoj i pustolovnoj žici, ali i za njega ima velike planove. Samo da nastavi da uči! S druge strane, Njegoš je Stefanu uzor, ideal, zvijezda vodilja, sve i svja. On mu otvara vidike, nove nazore, države i gradove, upoznaje ga sa najznačajnijim ljudima onoga doba. Ne ostaje tu mnogo vremena da se pažljivije procijeni ko je pravi, iskreni prijatelj i dobroželatelj, a ko prijetvorna protuva. Stefan na raspolaganju ima bogatu Njegoševu biblioteku i mogućnost da uči strane jezike.
Za Njegoša se zna da je pored francuskog, kojim je izuzetno vladao, govorio i ruski, italijanski i njemački. Služio se engleskim, a na osnovu njegovih bilježaka „vidi se da se vladika interesovao čak i za kinesku istoriju i jezik služeći se francuskim izvorim (u Njegoševoj Bilježnici bile su upisane dvije riječi na kineskom: go gai – ja volim; prim. D. B. P), a zaželeo je da nauči turski i moderni grčki“. Osim za jezike veoma se interesovao za prirodne nauke, istoriju, društvena kretanja. U takvoj atmosferi Stefan stasava i priprema se za odlazak iz Crne Gore, na dalje školovanje i sticanje znanja koja će biti na koristi domovini. (...) Stefan Perović Cuca je 12. aprila 1845. sa Cetinja, đe je završio osnovno školovanje, pošao za Beograd, da upiše gimnaziju. Sa sobom je ponio preporuku, Njegoševo pismo, upućeno Simu Milutinoviću Sarajliji, u kojem mu piše: „Predragi Milutinoviću, budi mi zdrav i veseo! Između ostalijeh Crnogoraca koji sad za Srbiju kreću nalaze se i dva mlada Crnogorca koje šiljem tamo na nauke i od kojih jedan je sin serdara Andrije Perovića iz Cuca, a drugi je unuk protopopa Andrije Pejovića s Ceklina.
Čim tamo ako Bog da zdravo dođu, oni će se tebi javiti, a da ti ih preporučujem mnogo, ne čini mi se da je ta nužda, jer dosta će ti biti preporučeni kad ti kažem da su mi dobro mili i da bih rad viđeti ih po vremenu ovđe naučenima i obrazovanima, tako da Crnoj Gori budu na polzu, a Srbiji, gdje su učili, na diku. Zbogom, dragi Milutinoviću, Evo tebe Cuca samovoljni što do Boga ne znade nikoga, al’ nek pozna i predrago Srpstvo. Tvoj i tvojijeh počitatelj iskreni Vladika P. P. Njegoš” Tako je i sestrić pošao kod ujakova učitelja da primi još koju dozu mitova i za račun opštosti zaboravi na svoju posebnost. Mladi um zalijepio se za pojmove „slovinstva“ i „srpstva“ naivno vjerujući da to niti umanjuje niti potire njegovu pripadnost crnogorskome narodu. Međutim, dešavaće mu se kasnije isto što i ujaku, da ga na osnovu nekih stihova, citata ili polurečenica svrstaju đe ne pripada. (...)
Možemo samo pretpostaviti kako je taj novi svijet izgledao mladome Stefanu Cuci, koji je u Beograd došao iz kamenog mora Cuca i ondašnjeg Cetinja, preko Kotora, Zadra, Trsta i Beča. U Beogradu ga je sačekao Simo, već dosta ostario i oronula zdravlja, ali oženjen prilično mlađom i lijepom ženom Marijom, koju su zvali Budimka, po Budimu iz kojega je bila rodom. Stefana je u početku smjestio kod sebe i pismo koje mu je Njegoš poslao predao srpskom ministru prosvjete Paunu Jankoviću, koji je Sovjetu predložio da se „ovim mladićima“ (Peroviću i Pejoviću, prim. D. B. P.) omogući školovanje: „Smatrajući Popečiteljstvo prosvještenija ovo obstojateljstvo kao najudobniju priliku, kojom Praviteljstvo srbsko ne samo predhvaljenom g. Vladiki crnogorskom uslugu ukazati može, nego da će i simpatiju kod celog naroda crnogorskog saučastijem ovim u njegovom izobraženiju podići, pa da će i višerečeni mladići, počerpivši nauke u učilištima našim, u jedno i duh i misli, koje u otečestvu našem suščestvuju, pokupiti i potom ove u zemlju sa sobom odneti i njoj predati, toga je mnjenija, da Pravitelstvo srbsko ceo teret vospitanija ovi mladići na sebe uzme“.
Osim toga ministar je istakao da su ovi „mladići otmjenog roda“, jer su Njegoševi srodnici.“ Mladići su primljeni u gimnaziju. Praktički, Stefan je „preskočio“ prva dva i u septembru 1845. upisao se u treći razred, a Pejović je krenuo od prvog razreda gimnazije. O tome i zdravstvenim problemima koje su imali, Milutinović je obavijestio Njegoša u pismu od 22. septembra 1845: „Mladi Crnogorčići amo su već u školu nedavno pošli. Pero u prvu, a Stevo u treću Gimnazije klasu namješteni, i sve bi dobro bilo, da ih nije groznica napala; nego je Bog milostiv, te je Pera naskoro pustila, pak će nepremjeno i Steva, i odsad uvjeren sam dobro će i odlično učiti se.“ Momci su se oporavili i sa uspjehom, u junu 1846, završili razrede koje su pohađali. Stefan sa ocjenom „prevashodan“, a Pejović kao „dobar“. U isto vrijeme Njegoš se interesuje i za školovanje drugih sestrića. Jedno pismo izazvalo je i malu zabunu kod priređivača Njegoševih sabranih djela - Pisma, jer su mislili da je upućeno Stefanu. Međutim, pismo je Njegoš uputio Stefanovom bratu Petru, 4. juna 1846, opominjući ga da vodi računa o pravopisu i da uči dobro, jer će za nekolike godine polagati račun o tome što je naučio: „Nekolike godine su mala stvar. Sve što ide već je na prag od kuće došlo.
Nemoj ime crnogorsko posramiti među mladijem naraštajem jedinoplemenika.“ (...) Stefan Perović Cuca upisuje IV razred gimnazije 1. septembra 1846. Te školske godine javlja se svojom prvom pjesmom (Glas usrdija, objavljena 16. maja 1847, u listu Podunavka) i počinje da se uključuje u javni život u Beogradu, sve pod budnim okom mentora i navodnih dobroželatelja. Iznad svega lebdi sjenka Načertanija i agenata uključenih u njegovu realizaciju. O tome ćemo više reći u posebnom odjeljku.Već momčić, Cuca uživa u pažnji i lagodnijem životu. Vjerovatno su se tada začele priče o njegovim pustolovinama. Tako pisac Iso Kalač, čiji se roman Izgnanik bavi Cucom, sa dosta nepreciznosti u glavnim podacima, što se, ipak, sve ne može podvesti pod umjetničku slobodu, o tim i kasnijim Stefanovim beogradskim danima piše: „Stevan je i dalje pjevao, čitao pjesme na balovima – na sjedeljkama uglednih srpskih porodica i važio za velikog pjesnika u kojeg se zaljubila mlada Austrijanka Ana Marija Rihtman, koja je u Beogradu ljetovala kod sestre Jozefine – žene čuvenog srpskog advokata Miroslava Obrenovića...
Naš ti Stevan Perović Cuca odskakuta za Anom Marijom Rihtman, mladom i prelijepom Jevrejkom, koja uopšte nije znala da li se više zaljubila u njega ili u naše odijelo, u njegove pjesme ili priče o Crnogorcima“ (Iso Kalač, Izgnanik, NJP Pobjeda, Titograd, 1992, str. 58). Cuca je postao član Družine mladeži srbske, koja je osnovana na Vidovdan 1847. godine (kada je završio IV razred gimnazije). Jedni od ciljeva ove Družine, „čiji su članovi bili dobri Slaveni, ali koji su imali naročita osećanja za srbskost“, bili su obnova Dušanova carstva i osveta Kosova. Iz jednoga pisma koje je Stefan Cuca sa Cetinja 1849. godine uputio članovima Družine mladeži srbske vidimo da je indoktrinacija dobro uspjela. Nema u pismu ni Slavena ni Crnogoraca, samo „srbskost“, kako se vidi po citiranju Lj. Durkovića – Jakšića (original nijesmo imali na uvid): „Braćo, bratski primite pozdrav od iskrenog člena vašeg, iz udaljenog ali srbskog mjesta... Stupajte srbski k cjeli vašoj, nek vam nikakva stvar ne prepreči put trogodišnji namjereni sreći srbsk(og) naroda, tužni što tirana vjekovnog... Srce mi igra, duša pjeva nejaka, u zvezde, braćo, dižem koliko (sam) kadar Srbskost“. Kasnije kod Cuce nalazimo klice dvostrukosti, kad u posljednjem pismu Danilu (viđeti u odj. Prepiska i članci), piše: „I kao Srbin i kao dobar Crnogorac ja želim svoju domovinu i oplakujem trenutak kada sam se udaljio od svoje braće, od onih nesrećnih ali hrabrih ratnika koje volim!“
