Digitalni đozluci

Da su pametne naočare izmišljene 1989. jedan Filip iz Osnovne škole „Savo Pejanović“ i ja, čim bismo ih se domogli, provjerili bismo može li se kroz njih nešto što je obučeno vidjeti kao golo. I sumnjam da bi to „nešto“ bila jedna vjetropirka iz četvrte klupe u koju smo obojica bili zatreskani, čak i nedjeljom, kada se nije išlo u školu. Kasnije će od te male, vjerovali ili ne, baš Odri Horn iz „Tvin Piksa“ pozajmiti onaj uznemirujući i zavodljivi pogled, što je kao nož sjekao na kriške sve naše pubertetske čežnje.  

To da je bila najljepša u razredu mogli smo zaključiti i bez naočara. Nama su svemoćni cvikeri bili neophodni za nešto drugo. 

Htjeli smo, naime, da riješimo dilemu da li je zbilja moguće da na ravnoj dasci, tokom samo jednog ljetnjeg raspusta, niknu tako bujne smokve „petrovače“ kakve nijesu rađale ni u baba Miruninoj bašti? A plavi džemperčić sa dezeniranim bijelim jelenima pružao je mnogo prostora za nagađanja. I raspirivao maštu.

E, u tome smo bili majstori!

Bečka kompanija „View Point System“ najavila je za oktobar početak proizvodnje takozvanih pametnih naočara kojima će se upravljati treptajem oka. To tehnološko dostignuće nazvano VPS 19 u mogućnosti je, kažu, skoro pa da pročita ljudski um. E, vidite, u tom „skoro pa“ leži pola univerzuma i buket perverznih želja svih hetero-tinejdžera ovoga svijeta. A njih, za sada, ni novi model pametnih naočara, ma koliko napredan bio, neće moći da ostvari. Ali, zato hoće mnoštvo drugih primjerenih stvarčica, od kojih takođe pomalo zastaje dah.   

U model VPS 19 ugrađene su mikro-kamere za praćenje očiju, tako da naočare prikazuju samo informacije koje želite da znate u datom trenutku. Umjesto da korisnika zatrpaju mnoštvom podataka, u vidnom polju prikazuje se samo ono što je zanimljivo i na čemu se zadržava pogled. 

Recimo, ukoliko kao turista prođete pored zgrade Bečke opere, vaše očajlije škartiraće samoinicijativno sve nevažne stvari iz vašeg vidokruga, uključujući i navalentne prodavce karata preobučene u Mocarte, što koji od jutra do mraka „vise“ ispred pomenute zgrade. Naočare će se usredsrediti smao na Operu i „pokupiti“ s interneta sve najvažnije informacije o njoj. Izlistaće vam uz to i glavne podatke o ruskom sopranu Ani Natrepko koja nastupa baš te večeri, kao i broj i cijenu preostalih ulaznica.  

Ili, ako pođete u prodavnicu, na staklima vaših mudrih đozluka zatitraće crveni kursor koji morate da slijedite. Dovešće vas tačno do police gdje se nalazi  zubna pasta marke „elmex“ koju vam je žena izričito naredila da kupite ili da joj se ne pojavljujete na oči. 

Na prezentaciji koju je austrijska kompanija „View Point System“ organizovala povodom lansiranja novog proizvoda na svjetsko tržište, istaknuto je da je jedna od glavnih namjena pametnih naočara daljinsko komuniciranje. Narodski rečeno, ako vam se auto pokvari na putu za Mrtvo Duboko a ne umijete sami da ga popravite - ne paničite i ne zovite šlep službu. Samo nataknite VPS 19 na nos i udahnite duboko. 

Onaj auto-mehaničar kod „Volija“ na Starom aerodromu možda ima iste takve đozluke. Dovoljno je da ostvarite kvalitetnu internet konekciju (što ponekad zna da bude problem na putu za Mrtvo Duboko?) i „skoro pa“ ste riješili stvar. Auto-mehaničar pomoću vaših naočara ima potpuni uvid u situaciju. Kao da je na licu mjesta. 

Vaše je samo da ga pažljivo slušate i radite sve što kaže. Poželjno je, ipak, dok zamjenjujete bobinu da onako za sebe, ponavljate brzalicu: „Četiri čavčića na čunčiću čučeći cijuču“. Čisto da razbijete tremu. 

Da li je sve ovo dovoljno da vas proizvođači ubijede da naočare, kad se uskoro pojave na tržištu, kupite za tričavih 7.500 eura. Nije? Okej, onda idemo dalje sa izlistavanjem njihovog marketinškog proglasa.

U poređenju sa sličnim sistemima u svijetu „Viewpointsystem“ otporniji je na zalutalu svjetlost. Mjeri samu zenicu, dok pojedini sistemi snimaju samo njen odraz. Ubuduće će, kako nagovještavaju, fotografije i video-sadržaji moći da se snimaju isključivo treptajem oka. U tom slučaju naše oči preuzimaju ulogu kompjuterskog miša. Imejlovi će se takođe slati očima, bez upotrebe ruku i tastature. 

Kažu i da će pametni telefoni, baš zahvaljujući mudrim naočarima, za najviše pet godina potpuno izaći iz upotrebe. Što ima i lijepu stranu. Ljudi više neće zabijati glavu kao nojevi u pijesak, već će ponovo, doduše kroz naočare, gledati ispred sebe. E sad, koliko će i što će stvarno vidjeti, pitanje je.  

Bila jedna Razroka Borka, teško da je vi znate. No, ukoliko ste, ipak, čuli za nju onda vam je sigurno poznato i to da je odlično igrala fudbal. I to uvijek sa dječacima. Ona je mnogo prije Ronaldinja patentirala onaj „no look pass“. Nikad nijesi mogao znati kome će da asistira. Oči na dvije različite, lopta na treću stranu. E, kako li će ona „pisati“ imejlove treptajem oka, hvalim te, Bože? 

Noćna smjena

Prvi Borkin komšija zvao se Đuko Triler. Patio je od insomnije. Pola vijeka je radio noćnu smjenu. Kad je konačno otišao u zasluženu penziju nije mogao uveče da zaspi, pa je po svu noć gledao filmove na televiziji. 

Sumirajući utiske sa komšijom Veselinom i poštarem Edinom (koji su takođe preferirali isti žanr) pričao je da su u pitanju „veoma napeti trileri koji drže pažnju do samog kraja“. Mi, klinci iz ulice, prisluškivali smo te njihove razgovore i kliberili se u nekom ćošku. 

Taj Đuko imao je i đozluke koji su ovima iz bečkog „View Point Systema“ poslužili kao model za pametne naočare. Bile su, doduše, malo pepeljarastije i ovalnije od VPS 19. Ponekad zaprljane i žute, baš kao i njegovi brkovi od dima jake, domaće krdže koju je, po sopstvenom priznanju, pušio od šeste godine. Ali, da su bile pametne naočare - to stoji.

Ima nešto važno u tome, kad neke dileme zavrijede titulu „vječite“. Možemo ih slobodno kao pero zataći za obod šešira i pustiti da nas tako - nerješive - prate kroz život. Jer, kad bismo ih kojim slučajem otklonili, onda bi izgubile šarm i poetiku nedohvatnog. Ubrzo bi izblijedjele i potpuno se utopile u moru rješivih dilema koje ostavimo za sobom. I zaboravimo ih jednom zauvijek.

To da Televizija Palma, veoma popularna u to vrijeme, nije emitovala trilere u dva sata poslije ponoći, bilo nam je jasno od početka. I nijesu nam bile potrebne pametne naočare da to zaključimo. Samo smo ćutali i pravili se dobri, ne želeći da pokvarimo male, svakodnevne radosti „blaženog neznanja“, koje nekad život daruje i autsajderima.