Njuškalo iz noar filma

Na petom albumu Lana nije Del Rej 2.0, nego „Lana na kvadrat“. Baš na borilištu američkih slomljenih snova, Elizabet Grant, alijas Lana del Rej, igra svoju najbolju igru - pa i onda kad usput dobro raskrvari bose tabane. I to baš tada.

Svaka mitologija, pa i moderna (pogotovo moderna) stvar je - narativa. A Norman Rokvel je gospodin koji je briljantnim ilustracijama svakodnevice američkog života sredinom prošlog vijeka debelo doprinio katalogu stereotipa američkog sna. U prostoru te silne pastoralne propagande se, na primjer, Elvis Prisli gušio u nelagodi i tražio izlaz, a genijalci poput Endija Vorhola i Lu Rida je efektno raskrinkavali. Lana del Rej je danas tu da pred sve te stereotipe stane prkosno, malo se poigra, zabavi sa par trikova... I ode u nekom novom pravcu.

Veliki spomenar

U modernom pop svijetu Lana del Rej je važna, jer njena muzika kao da je veliki spomenar milenijalaca, koji će za nekoliko decenija neko otvoriti i dobiti jasnu sliku o posebnosti jedne ere. Pri tome, uvijek je i do kraja samokritična: svoju mladost predstavlja kao mašinu koju je pretjerano tjerala po gasu, pa je vremenom od nje ostala samo šklopocija. Ipak, i dalje beskrajno vjeruje u riječi i stihove, „kao posljednje utočište magije“. I dalje u nekoliko poteza umije da predribla sve arhitekte američke realnosti, poput poruke gospodinu Rokvelu u naslovnoj pjesmi: „Your poetry’s bad and you blame the news“. I naravno da tu žigoše aktuelnu američku vrhušku.

Ne brinite, ovo nije pretjerano angažovan album - već prije svega katalog promašaja ljudi koji se sve teže kreću u blatu promašenih ljubavi. „If he’s a serial killer, then what’s the worst that can happen to a girl that’s already hurt?“ - pjeva u „Happiness Is a Butterfly“, poput privatnog detektiva iz noar filma 40-ih, koji je previše puta slušao ispovijest slomljenog ili poganog srca.

Baš taj noar kolorit joj tako lijepo leži i mnogo puta bio je Lanin habitat tokom karijere. Ipak, ona tako ne dozvoljava da bude stereotipna „dama u nevolji“ - već upravo „njuškalo“, Hemfri Bogart, cinični posmatrač jednog naciklog svijeta. Tako njena „California“ nikako nije neko realno mjesto, već samo koncept nedosanjanog mjesta za bijeg i novi početak, u kojem se kobajagi neće ponavljati stare greške. U dramatičnoj i uz naslovnu najboljoj „Mariners Apartment Complex“ upozorava da su „njenu tugu istrgli iz konteksta“, a „pristojnost joj uzeli za slabost“. Citirajući Eltona Džona, jasno pističe „ja nijesam svijeća na vjetru“ - prije nego prizna: „Za**bala sam, priznajem... Ali, zar ne može cura makar da proba najbolje što može“. 

Album od početka do kraja odlučno odbija da ubaci u četvrtu brzinu, što je loše, jer je utisak da se makar tri refrena guše u laganijem tempu. Pogotovo znajući da je za jurišni tempo Lana skockala stihove bolje nego bilo kad ranije u karijeri.

Ipak, sve to nije bitno naspram tog ogoljavanja, do kraja, žene koja sebe naziva „Silvija Plat 24 sata i sedam dana u sedmici“, odbija i sreću i tugu u paketu, prezire svijet luksuza... I u najtužnijem momentu albuma, na posljednjoj pjesmi zapjeva „Nada je opasna stvar za ženu moje prošlosti“. Dovoljno da znamo da do ovih 14 pjesama Lana del Rej nikada nije toliko krvavo radila i toliko iskrvarila, spremna da kaže nešto iskreno i svoje. U onoj šklopociji svoje mladosti i dalje grabi u petoj brzini, potencijalno ka apokalipsi... Za koju, ipak, nije kriva ona, već svi ti silni Normani Rokveli.

Ocjena: 79/100