Nema dobrog izgovora za bilo kakav osvajački pohod, ali recimo da bi najbolji od svih loših razloga mogao da bude - velika ljubav. Grigorij Potemkin je voljenoj ruskoj carici Katarini Velikoj podario Krim i veći dio današnje Ukrajine, ne zbog njene naklonosti, ili svoje i njene moći... Već zbog njene i svoje slobode.
Momenti briljantnosti
Četvorodjelna HBO serija „Katarina Velika“ („Catherine the Great“) zvjerka je koja u skučenom dvorskom kavezu pokazuje zube i pravu narav tek na mahove. Baš tako bljesne i veliki talenat britanske glumačke ikone Helen Miren, u naslovnoj ulozi. Televizijska drama reditelja Filipa Martina briljira isključivo onda kada se fokusira na borbu ruske imperatorke s kraja 18. vijeka i njenog ljubavnika, vojnog komandanta Potemkina (Džejson Klark) za ličnu slobodu, dokazujući koliko je apsolutna moć nebitan i ništavan faktor, kada određuje da li neko ima pravo na lične izbore.
Savršeno romantično, a istorijski potvrđeno kao tačno: na dan kada je carevna Katarina preuzimala komandu nad moćnom ruskom armijom, u galopu je sa njene sablje spala zlaćana kićanka. Jedan mladi pukovnik je ponizno prišao i ponudio svoj ratnički ukras. U tu priču mogao je stati kompletan, kompleksan i višedecenijski odnos neobičnih ljubavnika. Ili, u onu o čuvenim „Potemkinovim selima“, svjedočanstvu o generalu koji je naredio da se prilikom caričine posjete novim pokrajinama na jugu, naselja ukrase kulisama da bi izgledala bogatija. Obje priče i scene je mini-serija televizije HBO zaobišla. Srećom, ostalo je dovoljno da se strastven, osoben i dirljiv odnos Potemkina i Katarine oslika nekim tragičnim, vrlo ljudskim i plemenitim tonovima.
Mjera kompromisa
Vrlo ciljano, upravo zbog utiska te skučenosti, u kojoj jedan blistavi bijeli dvor u Petrovgradu više djeluje kao kavez, režiser Martin smjestio je junake istorijske drame u ograničen prostor. U četiri epizode epskog spektakla tako ćemo tek u nekoliko navrata vidjeti široke kadrove, „totale“ koji bi simbolisali svu grandioznost, silinu, nepojmljivu veličinu ruske imperije u ekspanziji. Jer, sve to nije ni bio svakodnevni život Katarine Velike. Svaki dan joj je servirao samo minimum manevarskog prostora, u kojem se dugo kretala tražeći mjeru kompromisa. S jedne strane vizija napretka i modernosti, s druge gladne oči obespravljene sirotinje i još gladnija usta onih željnih nove teritorije i krvi... I sve uprte isključivo u nju i njen prijesto. Paklen zadatak za jednu ženu, Njemicu koja je na tron stigla pučem i ubistvom muža.
Taj spori i mučni hod po tankoj liniji, tu svakodnevnu borbu za opstanak na putu od ložnice, plesne i ratne dvorane do balkona carskog dvorca, Helen Miren je portretisala kroz vrlo ranjiv lik Katarine. I to je za seriju, ali i za nju samu, mač sa dvije oštrice. Junakinju je lišila jakih karakternih bljesaka, raskošnih glumačkih bravura i manevara. Katarina Velika koju portretiše Helen Miren je orkan koji sam sebe stišava. Kalkulant, svjestan da na carskom dvoru može prikazati sjaj bilo čega, osim osjećanja i emotivnih izbora. Bez obzira na sve racionalne, hladne i distancirane izbore, svejedno je i svakodnevno žigosana kao mužeubica, prostakuša, tuđinka, prostitutka, vještica koja proždire muškarce... Ili, prosto nesposobna, samo zato što je žena, redom i skoro bez izuzetka, od svih. Prije svih od sopstvenog sina (neubjedljivi Džozef Kvin u ulozi carevića Pavla) ili bivšeg ljubavnika koji je doveo na prijesto (interesantni i nedovoljno iskorišćeni Ričard Roksburg u ulozi Grigorija Orlova).
I kapric i hir
Tamo gdje se završava kavez Katarininog života, isti onaj koji sputava Helen Miren da se razmaše u velikoj ulozi, počinje Grigorij Potemkin. Onaj koji želi „samo da bira svoj put, kao i svaki muškarac... I možda ljubav, ako je bude dostojan“, kao što briljantni Džejson Klark izgovara u drugoj epizodi. U uvodnom dijelu serije neubjedljiv, glumac briljira od momenta kada na njegov lik padne patina ožiljaka dugih ratnih godina. Potemkin je sve ono što Katarina voli u Rusiji: duša široka sve do daleke linije slobode na horizontu beskrajne ruske stepe. I samo takav tip, koji plijeni od čvrstine vrlo senzibilnog karaktera, može da je ubijedi da konačno vjeruje nekom. Da se do kraja pokaže slaba. Jer nije egocentričan, jer u nizu onih koji u njoj vide beskrajnu moć, jedini on uspijeva da primijeti i zavoli njenu sićušnu slobodu.
Tako velika ljubav je i kapric i hir, ranjiva u onoj mjeri u kojoj niko ne smije znati za nju. I baš zato - dragocjena. Miren i Klark uspijevaju da djeluju jako i realno čak i onda kad se krenu zaplitati koracima zatreskanih tinejdžera. I to zna da bude skroz simpatično. Natjeraće vas da zaboravite da se van te male dvorske igre dešava cijela golgota neke porobljene sirotinje. I naravno da je takva ljubav velika i veličanstvena u svijesti o svojoj prolaznosti. Uprkos tome joj se predaju. Potemkin u potpunosti, sve veći u rješenosti da bude samo ponizni sluga, a Katarina sve manje, uhvaćena u onu istu zamku iluzije o moći koju je dugo izbjegavala.
Ideološki koncept
Iza priče dvoje junaka, miniserija ima vrlo precizan ideološki koncept. I vrlo aktuelan - jer se priča o prvom ruskom osvajanju Krima mora posmatrati kroz moderni politički sukob vezan za kontrolu nad tim crnomorskim poluostrvom. Katarina, svjesna da nema dovoljno moći da u Rusiji ukine ropstvo - narodu daruje makar iluziju o moći i velikoj imperiji, koja više ne mora da polaže račune bilo kome na zapadu. Reditelj briljira u namjeri da prikaže svu ironiju jedne takve iluzije, o nezavisnosti i zemlji koja je izlaskom na krimsko „toplo more“ dobila šansu da postane bitan globalni akter. Paralela sa modernom, „bregzitovskom“ Britanijom je jaka - u istoj mjeri kao i ona sa Putinovom Rusijom.
Sveukupno, utisak je da Helen Miren ovakvim tekstom i konceptom serije nije dobila pravu priliku za ulogu karijere. Niti pravi i potpun omaž korijenima - kao kćerka Vasilija Petroviča Mironova, sina diplomate ruskog carstva koji se tokom revolucije zatekao u Londonu. Tek donekle je u liku Katarine Velike „uhvaćen“ taj raskorak između strastvene, neobuzdane Rusije koja ne odgovara bilo kome i želi svoju posebnost - i one racionalne, progresivne, koja hvata korak sa zapadom.
Održano obećanje
Mnogo više od Katarine ta precizna slika ruske grandioznosti, trijumfa i tragedije jeste Potemkin. Velik u onoj mjeri u kojoj je jedan život, niz decenija i beskraj noći provedenih u postelji voljene osobe - žrtvovao za san u sedlu ili na smrznutoj zemlji, pod zvjezdanim nebom. Za jedno obećanje koje čeka njega i njegovu caricu, tamo na jugu. Samo za ono jednom izgovoreno da će je „voljeti i mnogo kasnije, kad ne bude više ni nje, ni njega“.
Jedan prelijepi Sevastopolj, grad koji je osnovao, ušuškan pod visokom crnomorskom liticom i dan-danas je dokaz da je obećanje održao. Tamo gdje vode tihih i velikih Dnjepra i Dona dobiju ukus soli, pod bjelinom krimskih stijena, čeka grad. Ni ruski ni evropski - već Katarinin i Potemkinov, Matuškin i Grišin, grad njihove slobode.
Stojan STAMENIĆ
(FOTO: times.co.uk/ foto: imdb.com/ hbo.com)
