“Jedinstvena duhovna atmosfera prijestonog Cetinja nas obavezuje da se osvrnemo na neprolazne stubove crnogorske duhovnosti i državnosti. Najgorostasniji među njima svakako je Vladika Rade, vladar i duhovnik koji je svojim književnim djelom proslavio Crnu Goru i ostavio nam bogatu zaostavštinu koju i danas simbolično njegujemo – dodjelom Njegoševe nagrade. Literarno djelo koje duže od dva vijeka slovi kao posebna i potvrđena vrijednost ne samo crnogorske, već južnoslovenske i evropske književnosti i kulture”, kazao je Đukanović.
Dodaje da je e sasvim prirodno što je Crna Gora utemeljila i decenijama održala književnu nagradu koja nosi njegovo ime, u znak poštovanja prema vladaru, pjesniku i filozofu, čija je misija bila da Crnogorce približi prosvijećenim narodima.
„Naša zemlja, mati milionah“, kaže Pustinjak Cetinjski: pjevajući o čovjekovom usudu u svom i pređašnjem vremenu, ali i sa rijetkim proročanskim darom. Sva crnogorska vremena stapaju se u zlatni vijenac njegovih stihova. Oni su i podsjetnik i putokaz našeg opstajanja”, naglašava Đukanović.
Predsjednik podsjeća da Njegoševa nagrada datira od 1963. godine i da je njen prvi dobitnik bio crnogorski pripovjedač i romansijer Mihailo Lalić, autor djela neposredne sinteze etičkog i estetskog. Lalićeva baklja ostvarenog književnog talenta, poput mnogih drugih ovdašnjih kulturnih pregalaca, plemenita je i bolna, ispisana u istovremenom pulsu antifašizma i vrhunske literature.
“Ovaj čin, kao i naša ukupna nastojanja da unapređujemo kulturni ambijent, pokazuju da savremeno crnogorsko društvo teži visokim umjetničkim dometima. Svijest o važnosti očuvanja i afirmacije kulturne i državne prepoznatljivosti, podrazumijeva našu otvorenost prema drugim kulturama i različitim umjetničkim izrazima. Sve to je u dosluhu sa Njegoševim tvoračkim darom, njegovim težnjama da snagom pera ukaže na dramu i slobodarstvo svog naroda, kao i da afirmiše neprevaziđenu moć riječi. Traje Njegošev genij, traje njegov književni zavjet Crnoj Gori”, napominje predsjednik Đukanović.
Kako dodaje, ne traje samo našim stalnim povratkom njegovom djelu i neprestanim tumačenjima i ponovljenim izdanjima, već i djelima svih onih stvaralaca koji su se srodili sa umjetničkim simbolima tvorca Gorskog vijenca.
“Njegoševo djelo u kontinuitetu inspiriše i podstiče, opominje, podučava i čini pjesnika našim sagovornikom i našim savremenikom. Treba sačuvati dostojanstvo Njegoševe nagrade kako bi vrednovala ona intelektualna stremljenja koja su u funkciji kreativnog promišljanja svijeta i stvaranja estetskih znakova čija je imaginacija – vanvremena. Priznanje koje nosi Njegoševo ime treba da ostane prestižno u razdoblju koje donosi nova iskušenja i za knjigu i za svijet”, jasan je Đukanović.
Predsjednik kaže da književnost kao beskonačno traganje razumijeva i srpski književnik Jovica Aćin, ovogodišnji dobitnik Njegoševe nagrade za roman „Srodnici“.
“Njegova bliskost s junacima, saosjećajnost i humanistička nota u brojnim knjigama je traganje za smislom života. Upravo kao što je i djelo pisano u stvaralačkoj osami – u bliskoj korespodenciji sa samotničkom pozicijom koju je odabrao naš Njegoš: „Dužnost mi je tihost, dužnost mi je mudrost.“ Nesvakidašnja posvećenost pisanoj riječi kojoj je decenijama predan Jovica Aćin, kao pripovjedač, esejista, romanopisac, prevodilac i urednik, ovjenčana je ovim priznanjem. Čestitam književniku Jovici Aćinu na Njegoševoj nagradi. Njegovo će ime biti uklesano na počasnoj ploči pored toliko značajnih pisaca – srodnika sa ovih prostora kojima je Crna Gora ukazala čast nagradom sa imenom svog najvećeg pjesnika”, zaključio je Đukanović.
Ovogodišnji laureat naglasio je da zahvaljujući onima koji su njegovo djelo izabrali da bude odlikovano nagradom koja nosi ime velikog pjesnika, a čijim duhom bi mogao da se diči vaskoliki svijet, želi da uputi nekoliko reči o fikciji, ne mareći da li će te reči naposlijetku biti shvaćene kao pohvala ili kuđenje toga o čemu će govoriti.
Mislim da bi taj moj naum Rade Tomov, ustoličen i narečen kao Petar II Petrović Njegoš razumio.
Sloboda kojoj je Njegoš u svome pjesništvu stremio ostaće mu spomenik. To pjesništvo, koje kao da neprestano „prečišća svijet na rešeto“, poniklo je ovdje, u ovim krajevima, pod ovom planinom ponad Cetinja, i ja, rođen i kao pisac dozreo u ravnici, u vinogradima i kukuruzištima, na obalama sporih i zbog povijenih vrba i vitih jablanova zelenih rijeka, osjećam bratsku prisnost između svog ravničarskog i Njegoševog planinskog koraka koji daje magijski ritam riječima nalik liticama sa kojih su iznjedrene. Pri tome sam svakad svjjestan da su, zbog pesnikove stamenosti, lišene unutrašnjih rasjelina, naši koraci neuporedivi, i da njegovi sežu do tačke poslije koje nema povratka i o kojoj je kao mjestu duhovne slobode, čak i danas, u našim pjesništvima mogućno samo sanjati.
To snevanje nipošto nije odustajanje od slobode koju će fikcija izboriti u djelu, nego je, naprotiv, osnova od koje polazimo u stvaranju. Pjesničko stvaranje otvara prostor u kojem će piščeva fiktivna sloboda dotaknuti realnu. Meni je Njegoš, dok sam ga čitao, omogućio da to spoznam. I ja sad, sa svim onim što sam napisao i još ispisujem, svaki put iznova to iskušavam. U tome je moj dug Njegošu. Nikad se ne smanjuje. Danas, primivši jedinstvenu nagradu nazvanu po njemu, biva samo vidljiviji - rekao je Aćin.
Prisutnima se obratio i član Žirija Ivan Lovrenović koji je kazao da nas je večeras jedne drugima doveo Veliki Njegoš i Jovica Aćin, sjajni pisac i umni knjigoznanac, ovogodišnji Njegošev laureate, te književnost kao njihov zajednički duhovni medij, zajednička muka i strast.
Ima jedna osobina kojom je natkriljeno sve što je pisac i intelektualac Aćin u svojemu životu radio i stvarao, što radi i stvara i danas, kao kakav mali, dobro ustrojen institut. To je činjenica, za prilike u našem svijetu ravna čudu, da je to sve rezultat individualnog pregnuća, vjere, strasti i znanja, izvan bilo kakvih formi pripadanja-grupnih, institucionalnih i političkih. Osobina je to koju nikada nije dovoljno naglasiti. Čisti rad velikog talenta, uma i znanja, udruženih u unutarnjoj uvjerenosti u smisao - zaključio je on.
Odluku o ovogodišnjem dobitniku Njegoševe nagrade donio je Međunarodni žiri u kojem su bili Bogomil Đuzel iz Sjeverne Makedonije, Ivan Lovrenović iz Bosne i Hercegovine, Rusanka Lyapova iz Bugarske, Dušan Šarotar iz Slovenije, Gojko Tešić iz Srbije, Miljenko Jergović iz Hrvatske i Vlatko Simunović iz Crne Gore.
Inače, Žiri je ove godine razmatrao ukupno 21 knjigu autora koji pripadaju južnoslovenskoj književnosti.
Prema mišljenju Žirija, Aćinov je roman napisan “postupkom majstora koji suvereno vlada umijećem pripovijedanja, jednako kao i gradnjom vrlo složene romaneskne strukture”.
Na prvi pogled „Srodnici“ se mogu učiniti kao postmodernistička igra u kojoj se i sa čitaocem računa kao s akterom. No udio fino podložene ironije i autoironije, prisutan u podsloju teksta, razotkriva ovaj Aćinov roman kao djelo koje svoje postmodernističko porijeklo dovodi u pitanje i dokida, rastvarajući se kao roman s mnogim ozbiljnim značenjima. „Srodnike“ je moguće gledati i kao svojevrsnu krunu dosadašnjega Aćinovog književnog opusa, koji je u svim svojim razgranatim vidovima (pripovjedačkom, esejističko, romansijerskom, prevodilačkom, uredničkom) djelo jedne čudesne i potpune posvećenosti i predanosti književnosti kao životnom izboru“ - stoji u obrazloženju Žirija.
Njegoševa nagrada dodjeljuje se od 1963. godine, kada je prvi put uručena književniku Mihailu Laliću. Prvobitno je dodjeljivana jednom u tri godine, i to sve do 1997, kada je uslijedio diskontinuitet. Od 2013, Njegoševa nagrada dodjeljuje se svake druge godine.
