Zakon o slobodi vjeroispovijesti, prema ocjeni Markovića, moderan je, dugo pripreman tekst, usklađen sa pravilima evropske prakse i savremenih procedura. Smatra da je bio potreban Crnoj Gori, budući da od 1977. godine nijesmo imali zakon koji reguliše ovu oblast.
"Država je nesumnjivo iskoristila svoje pravo da u legalnoj i legitimnoj proceduri usvoji jedan ovakav zakon sa svim svojim odredbama, onakvim kakve jesu", kaže Marković.
On napominje da samo Ustavni sud, kao jedini autoritativni tumač Ustava, može dati krajnju riječ da li je zakon ustavan.
"Ne vidim u ovom zakonu ništa neustavno. I ova oblast i aktivnosti različitih vjerskih zajednica u ovom zakonu dovode se k poznaniju prava i regulisanju određenih imovinskih odnosa", ističe Marković.
I tu je, prema njegovoj ocjeni, stvar potpuno jasna.
"Sva ona imovina gdje nemamo da je to imovina neke vjerske zajednice, ili pak imovina u kojoj su učestvovali građani. Dakle, to će biti državna imovina. Raspolagaće joj vjerske zajednice određenim dokaznim sredstvima da bi se utvrdilo pravo svojine i normalno imovina ne može se otužiti, ili na bilo koji način oštetiti ili umanjiti, bez saglasnosti države", navodi Marković.
Iako rješenja iz zakona izazivaju određeni otpor, jedno je, kaže Marković, sigurno.
"Svako će i nakon ovog zakona ići u crkvu u koju je do tada išao, istom će se Bogu moliti ili klanjati, iste će vjerske obrede vršiti, svoja vjerska osjećanja ispoljavaće na isti način, biće isto vjerujući ili nevjerujući kao do sada. Dakle, suštinski se ništa ne mijenja", poručuje Marković.
Osim što država pod svoje okrilje stavlja pravne aktivnosti ovih zajednica. Jer i one su pravna lica, napominje Marković. Te kao takve moraju poštovati Ustav i zakone Crne Gore. Kao što njihova autonomna pravila, niko neće dirati, zaključuje Marković.