Kako bi što jasnije predstavila razmjere problema porodičnog nasilja u crnogorskom društvu Crnić navodi rezultate istraživanje agencije Ipsos koje je pokazalo da prijavljeno nasilje državu Crnu Goru košta 9,2 miliona eura, dok neprijavljeno nasilje sa posljedicama čak 233,2 miliona eura.
„Isto istraživanje je pokazalo da je razlog neprijavljanja prvenstveno nepovjerenje u institucije sistema“, naglasila je naša sagovornica.
Crnić smatra da je Crna Gora napravila veliki pomak kada je rješavanje ove problematike u pitanju, ali dodaje da su mnogi vrijedni i posvećeni službenici u Upravi policije i Centru za socijalnu pomoć suočeni sa različitim problemima kao što su manjak ljudstva, zamor, preobimna administracija...
Upravo tu ona vidi prazan prostor koji može popuniti civilni sektor i kroz nevladinu organizaciju na čijem je čelu Crnić radi na uspostavljanju Centra za psihosocijalnu pomoć osobama sa iskustvom nasilja.
Ovu ideju podržali su UNDP i UN WOMAN, finansirajući projekat ''Reci STOP nasilju u Boki'' u septembru 2019. godine kao dio regionalnog projekta ''Sprovođenje normi, mijenjanje stavova''.
„Bez adekvatnog servisa podrške, osobe sa iskustvom nasilja, često se vraćaju porodici u kojoj su zlostavljane i zlostavljanje se nastavlja“, poručila je direktorica NVO „Ksena“.
ANALITIKA: Koliko je na Vašu odluku da počnete da se bavite ženskim pravima i nasiljem u porodici uticalo Vaše lično, a koliko iskustvo drugih?
CRNIĆ: Kao bivšem zdravstvenom radniku altruizam mi nije stran. Naprotiv. Ljubav prema čovjeku je usađena u moju ličnost kroz višedecenijski rad sa ljudima kojima je bila neophodna pomoć. Kroz praksu sam spoznala da je u najtežim životnim trenucima jako važan osmjeh i topla riječ. Radom u zdravstvu razvila sam visok stepen empatije i tu negdje je i začeta ideja da se kroz život suočavam sa problematikom od koje mnogi bježe.
ANALITIKA: U kojoj mjeri je nasilje prema ženama prisutno u našem društvu i da li su ljudi svjesni razmjera problema?
CRNIĆ: Fenomen porodičnog nasilja je prisutan oko nas više nego što mi možemo naslutiti. Kažem FENOMEN, jer porodica bi trebala da bude naše utočište, naše sklonište puno ljubavi u kojem učimo osnove životnih lekcija: kako da rastemo i razvijamo se. Na žalost, nije tako.
Mnoge porodice pate zbog porodičnog nasilja, a u toj patnji iza zatvorenih porodičnih vrata nema pobjednika. U tom procesu pate svi: i žrtva, i nasilnik, i policijski službenik koji vodi slučaj, i socijalni radnik, i profesor koji u školi dočekuje dijete iz nasilne porodice.
Podaci kojima se raspolaže ukazuju na to da je svaka treća žena, kako u Crnoj Gori, tako i u Boki Kotorskoj doživjela neki oblik nasilja. Iako je tako, u Boki Kotorskoj se susrećemo sa veoma malim brojem prijavljenih i procesuiranih slučajeva jer nedostatak Servisa za osnaživanje žena i djece sa iskustvom nasilja direktno utiče na mali broj prijavljenih slučajeva.
Vrijedno je napomenuti da prijavljeno nasilje državu košta mnogo, a neprijavljeno nasilje puno više. Ipsos je radio istraživanje i došao do podataka da prijavljeno nasilje državu Crnu Goru košta 9,2 miliona eura, dok neprijavljeno nasilje sa posljedicama 233,2 miliona eura.
Isto istraživanje je pokazalo da je razlog neprijavljanja prvenstveno nepovjerenje u institucije sistema.
ANALITIKA: NVO Ksena, na čijem ste čelu, ima u planu otvaranje Centra za psihosocijalnu pomoć osobama sa iskustvom nasilja. U kojoj se fazi nalazi ovaj projekat i koje usluge će nuditi svojim štićenicima?
CRNIĆ: Ideju za otvaranje Centra za psihosocijalnu pomoć osobama sa iskustvom nasilja podržali su UNDP i UN WOMAN, finansirajući projekat ''Reci STOP nasilju u Boki'' u septembru 2019. godine kao dio regionalnog projekta ''Sprovođenje normi, mijenjanje stavova''
U svojoj djelatnosti oslanjamo se na zakonske okvire Zakona o dječjoj i socijalnoj zaštiti, kao i Pravilnike Ministarstva rada i socijalnog staranja, Istambulsku konvenciju, Deklaraciju UN o ukidanju svih oblika nasilja, UN Konvenciju o zabrani svih oblika diskriminacije CEDAW iz 1979., Ustav Crne Gore koji članom 9 garantuje primat međunarodnih ugovora i pravila međunarodnog prava nad domaćim zakonodavstvom.
Nastavak aktivnosti će biti usmjeren na uspostavljanje specifične službe podrške žrtvama. U saradnji sa državnim institucijama tužilaštva, Osnovnog suda, Centrom bezbjednosti i Centrom za socijalni rad biće opravdana neophodnost ovakvog servisa u Boki Kotorskoj jer bez adekvatnog servisa podrške, osobe sa iskustvom nasilja, često se vraćaju porodici u kojoj su zlostavljane i zlostavljanje se nastavlja.
Naš stručni tim je dostupan i pristupačan svima koji imaju potrebu da nam se obrate. Kancelarija nam se nalazi u ulici Jova Dabovića 15 i mogu nas kontaktirati od 8-14 radnim danima, na 337-730, a poslijepodne do 22h i vikendom na 069 330-730.
ANALITIKA: Kroz projekat NVO Ksena, "Ne budi žrtva već pobjednik" promovisali ste knjige "Tajna jednog osmjeha" i "Oproštaj" autorke Jelice Dabović, Novljanke koja je javno progovorila o nasilju u svojoj porodici. Koliko su javne ispovijesti poput ove važne za sučeljavanje sa problemom nasilja u porodici i prema ženama?
CRNIĆ: Moje generacije su rasle uz knjigu ''Mi djeca sa stanice ZOO'' i u velikoj mjeri je ta knjiga uticala da čitava generacija napravi otklon od upotrebe narkotika. To je sjajan primjer gdje se pomoću identifikacije sa glavnim likom iz knjige stvara kritička misao nepohodna da se procijeni situacija koja je pred čovjekom koji se suočava sa nekom vrstom problema. Suočavanje sa problemom je prvi i najteži proces, koji se mnogo lakše prihvata kada se zna da kroz slične stvari i drugi ljudi prolaze, da imaju iste ili slične probleme.
Hrabrost Jelice Dabović nije uobičajena i vrlo je rijetka. Kroz pet promocija koliko smo ih odradili u Crnoj Gori, i to u Tivtu, Baru, Podgorici, Nikšiću i u Herceg Novom, Jelica se pokazala kao vrlo vješt motivacioni govornik. Njena priča je izazvala suze u publici, ali su ljudi na kraju sa promocija odlazili sa osmjehom. Čitava poenta je u tome da izlaz iz situacija, ma koliko one teške bile, ipak postoji. Jelica i njene knjige upravo o tome govore.
ANALITIKA: Koliko je važna saradnja civilnog sektora sa državnim organima u suzbijanju nasilja i koje su najslabije tačke sistemske borbe protiv porodičnog i partnerskog nasilja?
CRNIĆ: Problem porodičnog i partnerskog nasilja je vrlo kompleksan i neophodno je da se uključe svi segmenti društva. Razumijevanje problema mora da nadjača tradicionalizam našeg društva koji je uvučen svuda, kako u porodice, tako i u institucije. Crna Gora je napravila veliki pomak kada je rješavanje ove problematike u pitanju.
Iako opterećene teretom tradicionalizma, naše institucije su pokazale da imaju kapacitet za profesionalni pristup problemu porodičnog nasilja. U Herceg Novom i u Upravi policije i u Centru za socijalni rad postoje profilisani profesionalci koji izgaraju u svom poslu, iako su uočeni sa različitim problemima: sa manjkom ljudstva, zamorom, pretrpanom administracijom, izuzetno su posvećeni. Međutim, to nije dovoljno.
Prazan prostor u objedinjavanju djelovanja na polju psihosocijalne i pravne podrške žrtvama nasilja u cijeloj Crnoj Gori oslanja se na nevladin sektor. Upravo zbog toga, u Boki Kotorskoj pojavila se neophodnost prisustva ovakvog oblika "bajpasa” između državnih institucija: Osnovnug suda, Tužilaštva, Centra za socijalni rad i Centra bezbjednosti. U tom praznom prostoru svoju ulogu i mjesto našla je NVO “Ksena”, koja će sa svojim stručnim timom pružati psihosocijalnu i pravnu savjetodavnu podršku i pomoć osobama sa iskustvom nasilja.
ANALITIKA: Nedavno je objavljen podatak da u Evropskoj uniji žene u prosjeku zarađuju 16 odsto manje od muškaraca. Zbog čega je to tako? Da li žene kod nas moraju da rade više i bolje da bi uspjele u poslu kojim se bave?
CRNIĆ: Nekada se smatralo da je pravo na rad dobra polazna osnova rodne ravnopravnosti. Međutim, stopa zaposlenosti nije dovoljna kao parametar, jer može da prikrije mnoge suštinske nejednakosti. Tržište rada je neumoljivo i vidljive su razlike u pozicioniranju žena na radnom mjestu kada je u pitanju radno vrijeme, polje djelovanja, odgovorne pozicije, kao i zapošljavanje mladih žena u fertilnom periodu. Navedene razlike su frustrirajuće i nestimulativne.
Donošenjem kontraverznog Zakona o majkama, 2015. godine Crna Gora je snažno destimulativno djelovala na učešće žena na tržište rada i društvenom životu što ima dalekosežne posljedice na živote velikog broja žena iako je Zakon povučen.
Crna Gora mora da mijenja socijalnu politiku u korist žena, ukoliko želi da sačuva mlade ljude u državi. Problem raseljavanja mladje populacije je generalno problem čitavog društva, a izazvana je veliki dijelom i odnosom prema načinu zapošljavanja ne samo žena, već i muškaraca.
ANALITIKA: U kojoj mjeri finansijska zavisnost žrtava nasilja utiče na njihovu odluku da trpe i ne prijave nasilnika?
CRNIĆ: Finansijska zavisnost je ključan faktor za ostanak žrtve u toj nezavidnoj poziciji. Mada, dešava se da i pored vlastitih primanja, žene ostaju u nasilnoj porodici u ulozi na koju su navikle. Psihologija za to ima različita objašnjenja koja su nijansirana iz slučaja u slučaj, a kreću se od straha od nepoznatog (ukoliko izađu iz porodice), od straha od osude sredine, do Stokholmskog sindroma-kada žrtva zavoli i opravdava i svog nasilnika i nasilje.
