Porodična večera za sedamdeset pet ljudi

 

Dok se država priprema da krene u projekat istraživanja iseljenika u Argentini, Mišo Krivokapić iz Kotora vlastito je istraživanje davno završio i uspio da pronađe čak trista Krivokapića u ovoj dalekoj zemlji! Posljednjih desetak godina Krivokapić se bavi našom dijasporom, a sve je počelo od namjere da pronađe svoje rođake.

"Krenuo sam od porodice, a onda se taj krug sve više širio i danas sam zadovoljan što sam uspio da povežem ne samo Krivokapiće, već i druge potomke naših starih, koji su se davno otisnuli na Zeleni kontinent", priča Krivokapić za Portal Analitika.

Naš sagovornik je trideset sedam godina bio pomorac, obišao je svijet nekoliko puta, vidio oko devedeset pet zemalja, jedno vrijeme živio u Nju Orleansu, a danas je, kaže, njegova adresa Muo ili Las Palmas. Između Kotora i Tenerifa provodi vrijeme, od kada je prije četiri godine završio svoju dugu pomorsku karijeru. Ima biznis sa jahtom u čuvenoj turističkoj destinaciji, ali razmišlja da posao prenese kod nas. U svakom slučaju uvijek je pored mora, ne kao nekad na ogromnim brodovima i dugim putovanjima, već sada svoje „vijađe“ sam organizuje, a najmilije mu je, kaže, poći do Argentine.

„Posjeta toj zemlji ostala mi je u srcu. Sve je krenulo iz namjere da pronađem ljude iz šire familije, a kada smo se povezali krug je počeo da se širi, broj se umnožavao. Otkrio sam oko trista Krivokapića u Argentini, a ima ih dosta i u Urugvaju. Različita su to zanimanja i različite sudbine. Ima Krivokapića advokata, profesora, poljoprivrednika, doktora nauka, sudija, ali i onih koji žive izuzetno skromno“, kaže naš sagovornik i kao kuriozitet pominje podatak da je organizovao večeru na kojoj je okupio čak sedamdeset pet Krivokapića.

Veče smijeha, suza i zagrljaja: „Sve se dogodilo u Huninu, želio sam da se okupimo, da saznamo što više jedni o drugima i drago mi je što sam u tome uspio. To veče zauvijek ostaje u srcu. Teško se taj osjećaj može opisati. Svi su bili toliko srećni, ushićeni, bilo je tu i smjeha i suza i grljenja i raznih priča. Prisjećanja na porodicu, na djetinjstvo, priče o Crnoj Gori. Toliko toga smo imali jedni drugima da ispričamo, da pitamo, a vrijeme je proteklo u trenu. Oni su bili oduševljeni što sam ih pozvao, jer niko od familije ranije nije kod njih dolazio, kaže Krivokapić.

Prisjeća se da je sve oko organizacije ovog nezaboravng događaja išlo nekako spontano. Presudna je bila želja da se nađu i počeli su da se povezuju. Svako se potrudio da pronađe onog drugog, i tako se došlo do broja sedamdeset pet. Bio bi taj broj veći, ali kako je bilo ljeto mnogi su otišli na odmor, neko u gradove Argentine, drugi na ljetovanje do Brazila, neki u Evropu. Nijesu se mogli okupiti svi, a kada su čuli bilo im je žao.

Naš sagovornik je prepun utisaka, kaže da nije mogao da vjeruje da će naići na takvu dobrodošlicu. „Toliko su me lijepo primili, svugdje me vodili, slobodno mogu reći otimali se ko će me zvati na ručak. Pripremali su najčešće njihovu čuvenu teletinu na roštilju, toliko sam pojeo mesa u Argentini, kao nikad u životu“, kaže uz osmjeh Krivokapić.

Napominje da su potomci naših iseljenika izuzetno topli ljudi, velikog srca, posebno su otvoreni za nas koji dolazimo iz zemlje njihovih starih. Iako su tamo generacijama oni su svjesni svog porijekla. Voljeli bi da dođu i vide Crnu Goru, ali to je, kako kaže Krivokapić, za veliki broj njih prilično skupo putovanje.

Neposrednost koja se nigdje ne može sresti: Krivokapić je najveći dio svog života proveo po svijetu, upoznao je razne ljude, vidio nevjerovatna mjesta. Nekoliko godina je živio u Nju Orleansu, često bio u Čikagu, Filadelfiji, Hjustonu. Družio se sa našim ljudima, lijepe su to, kaže, uspomene, ali priznaje da nigdje nije naišao na takvu prisnost i neposrednost kao u Argentini.

„Može mi neko zamjeriti, ali oni u Argentini kao da osjećaju veću čežnju za Crnom Gorom, ima tu neke topline koja se nigdje ne može sresti. Da li je to nešto u mentalitetu, podneblju, energiji koju nosi Južna Amerika, ne znam, biće da ima od svega toga“, kaže Krivokapić.

Priča da je tek kada je došao na Zeleni kontinent stekao pravu sliku o potomcima naših iseljenika, o njihovom životu, saznao o čudnim sudbinama. „Ti ljudi su tokom decenija najvećim dijelom primili katoličku vjeru. Tamo je bilo vrlo malo pravoslavnih crkva. Pričali su mi rođaci o tim prilikama, nešto i o sukobu između Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske i dolasku Amfilohija. Znam samo da podjele iz Crne Gore ne treba nikako prenositi tamo, vršiti pritisak na njih, jer je sve to za njih zbunjujuće. Tim ljudima je prije svega potrebno da ih okupimo, da znaju da nisu zaboravljeni od zemlje njihovih đedova. Potrebno je prisustvo, jer oni vide da Hrvati imaju svoju ambasadu, tu je i ona Srbija, a Crna Gora nema svoju kuću“, podsjeća Krivokapić.

Želeći da kaže koliko je velika naša dijspora, navodi primjer sela Rafaelo Obligado u kome najvećim dijelom žive potomci Crnogoraca, Lučići, Krivokapići, Bakići. A svugdje nas ima, kaže naš sagovornik, i u Mar de Plati, La Plati, Huninu, Buenos Sairesu, Rohasu, Salti, Santa Feu, Tandilu, Čaku, i mnogim drugim gradovima. Dosta je u Argentini Miljenovića, Kastratovića, Markovića, Perovića, Mićunovića, Banićevića, Šekarića, Milovića, nekoga ću preskočiti, a ne bih volio da se uvrijede, kaže uz osmjeh Krivokapić.

Napuštanje Cuca: Prisjeća se kako mu je otac pričao da je u Cucama ostalo samo četiri ili pet njegovih bližih rođaka, jer su svi otišli za Južnu Ameriku. Najviše se odlazilo između 1905. i 1915. zbog lošeg ekonomskog stanja, ali i kasnije. Siromaštvo ih je tjeralo da odu i pokušaju da pronađu bolji život. Vjerovatno su odlazili sa namjerom da se vrate, ali najčešće su ostajali, priča Krivokapić.

Na pitanje ima li namjeru da svoja saznaja o našem iseljeništvu zabilježi u knjizi, odmah odmahuje glavom i kaže da nema takvu želju.

- Ne želim ja da namećem neku svoju priču, da privlačim pažnju, namjeru sam ostvario i to je meni dovoljno. Okupio sam rođake, pronašli smo jedni druge, sve se poslije nekako spontano širilo i na ostale, sada je tu povezan priličan broj ljudi i ja sam zadovoljan. Ne volim u životu nikakvo reklamiranje, i još jedna stvar koju ne volim je politika - kaže Krivokapić.

Namjera mu je da, najvjerovatnije u martu, ponovo posjeti drage ljude u Argentini. „Važno je da se viđamo, ja se tamo lijepo osjećam. Prvi put kad sam došao osjetio sam kod njih onu našu neposrednost. Imate utisak kao da se cijeli život znate, ponašate se kao da se gledate svakog dana", kaže naš sagovornik.

Mišo Krivokapić, čovjek koji je gotovo četrdeset godina bio na moru, preko pedeset puta bio u SAD-u, ko zna koliko puta se usidrio pored obala Rusije, Italije, Španije, Australije, vidio sve kontinente i sva mora, danas kada putuje kaže da uživa u tome što ima vremena da obiđe sve ono što je planirao, da kontaktira ljude, ne ograničava ga kao nekada posao, putovanja od luke do luke.

- Sjećam se jednog očevog rođaka iz Lovćenca, koji kada je dolazio kod nas u Kotor, uvijek je pominjao starijeg brata koji je otišao u Argentinu dok je on bio još mali. Nikada se više nije vratio. Znao je da mi kaže: “Mišo, molim te, na brodu si, dosta putuješ, pa ako kada odeš u Argentinu, pokušaj da pronađeš familiju mog brata”. Kada sam plovio nekako sam više išao za Brazil nego Argentinu, a i nismo se zadržavali toliko dugo u luci da bih mogao da ih nađem. Mnogo godina kasnije, jednog dana u Kotoru, bilo je ljeto, zove me familija i kaže: “ Mišo, traži te rođak iz Argentine, tu je sa ženom.” Našli su oni nas.

“Oni koji žele da se nađu obično na kraju to uspiju”, kaže Mišo Krivokapić. Uostalom, njegova priča o Argentini je najbolja potvrda za to.

Suzana KAPETANOVIĆ